Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Sprovod fra Vladimira Kozine

sprovod kozinaU petak, 16. kolovoza u fratarsku grobnicu na Novom groblju na Humcu pokopan je fra Vladimir Kozina, krsnim imenom Vlatko (r. 19. ožujka 1938.).
Fra Vladimir je preminuo opremljen svetim sakramentima nakon duge i teške bolesti  u 76. godini života, 54. godini redovništva i 48. godini svećeništva.
Pokojnikovo tijelo bilo je izloženo je u petak, 16. kolovoza u novoj crkvi sv. Ante na Humcu u 9 sati. Sprovodni obredi započeli su sv. Misom zadušnicom istoga dana u 16 sati. Svetu misu zadušnicu predvodio je fra Miljenko Šteko, provincijal u koncelebraciji s  fra Velimirom Mandićem, gvardijanom humačkog samostana, s fra Ivanom Borasom, župnikom humačke župe i još s 55 svećenika u nazočnosti velikog mnoštva vjernika iz svih župa gdje je fra Vladimir kao fratar i svećenik djelovao.
 
U homiliji je o. Provincijal između ostalog naglasio: „Bio je to čovjek koji je uvijek vukao naprijed, za kojeg na njegovom životnom hodu nije bilo prepreka. Fra Vlatko je umro u 76. godini života, 54. godini redovništva i 48. godini svećeništva. Cijeli je svoj redovnički i svećenički život proveo u Hercegovini u našoj Provinciji. Obnašao je službe duhovnog pomoćnika u Grudama, Mostaru, Međugorju, Čapljini, bio župnik u Bukovici, Gorici i Klobuku, gvardijan u Mostaru. Zadnjih je trinaest godina svoga života proveo u našem samostanu na Humcu radeći kao da je tek došao na njivu Gospodnju. Iako je prije više od 25 godina imao izuzetno tešku operaciju, to ničim nije odavao. Radio je neumorno dok god je mogao stajati na nogama. … U svojoj jasnoj i sadržajnoj propovijedi njegova je riječ ulazila u dubinu svetopisamske misli, tu nalazila svoj čvrsti temelj i domišljenom je poukom tu Božju Riječ pretakala u čovjekov život, u ovo kršno hercegovačko podneblje. Nije se libio bit otvoren i uvijek dorečen. Ljudi su rado slušali njegove propovijedi, a još su ih radije danima poslije i prepričavali. Malo je patrona i još manje mjesta u našoj Provinciji, ako ih uopće i ima, u kojima fra Vlatko nije propovijedao. Za svoje se propovijedi i te kako spremao molitvom i kontemplacijom, čitanjem i razmišljanjem. No, fra Vlatko je uvijek najprije sebi propovijedao, te je tako njegova propovijed stekla onu bitnu i vrlo važnu uvjerljivost. Puk je osjećao da on i živi ono što govori.
Fra Vladimir je počeo svoj pastoral u Hercegovini 1965. godine. U onim olovnim i teškim komunističkim vremenima nije mu, kao ni njegovoj braći hercegovačkim franjevcima, nedostajalo žara, ljubavi, samoprijegora, žrtve, spremnosti na sve. Koliko li je samo utjehe, koliko hrabrosti i poticaja nosila svaka njegova propovijed. On je svojom riječju bio potpora našim mladim očevima i majkama, mladićima i djevojkama, melem ispaćenim životima, bio prkos i otpor onima koje su htjeli zaplašiti i utjerati im strah u kosti. Kročio je u tolikim hodočašćima, osobito ovdje sv. Anti, Gospi na Široki Brijeg, u Seonicu, u Međugorje - uvijek na čelu i uvijek s visoko uzdignutim stijegom.
A, kad bi sišao s propovjedaonice evo ga u vjeronaučnoj dvorani, evo ga pred crkvom s ljudima, evo ga na sastancima svojih odbornika. Prvi, i sa zasukanim rukavima, toliko je toga fra Vlatko izgradio u ovoj našoj Provinciji. I to je činio do zadnjeg atoma snage…“
 
Na kraju svete mise od fra Vladimira se u ime Radišćana oprostio gospodin Ivan Luburić Ković i gospođa Tanja Medić. Oboje su naglasili fra Vladimirovu neumornost, neustrašivost i britkost u naviještanju Božje riječi, te isto tako njegovu angažiranost i upornost u proširenju i uređenju groblja na Krvnici, izgradnju mrtvačnice na istim mjestu, proširenju puta do tog groblja, uređenju suterena kao i izgradnju kamenog zida oko Novog groblja na istočnoj strani tog velikog sela..
 
U ime đaka i nastavnika škole u Klobuku riječima zahvale oprostio se ravnatelj gospodin Petrović.  Pok. fra Vladimir, uz pomoć dvojici donatora iz Argentine koji su rodom iz Klobuka, izgradio je prekrasnu i modernu školu u tom mjestu.
 
O njegovu životnom i fratarskom putu govorio je gvardijan fra Velimir Mandić. Uz ostale njegove vrline koje su se očitovale u  njegovu požrtvovnom duhovnom i građevinskom radu, fra Velimir je istaknuo njegovu pobožnost. Uz redoviti svakodnevni časoslov neizostavno je svaki dan molio krunicu i put križa (pa i na Božić).
 
Nakon govora i misnog blagoslova o. Provincijal je izmolio posljednje preporuke za pokojnika i blagoslovio lijes. Iza križa je krenuo lijes koji su na mrtvačkim kolicima vozili mladi fratri svećenici, te se povorka obitelji, svećenika, fratara, časnih sestara i naroda uputila ka groblju.
Nakon blagoslova groba lijes je uz pjesmu Kraljice neba spušten u fratarsku grobnicu na Novom groblju na Humcu.
 
Počivao u miru Božjem!

 

Iz oproštajnog govora fra Velimira Mandića, gvardijana humačkog samostana

„…Kao što smo čuli, u srijedu 14. kolovoza, na spomendan mučenika ljubavi sv. Maksimilijana Kolbea, a uoči Gospina uznesenja na nebo, oko 12.23, u vječnost je uznesena neumrla duša našega brata, fratra i svećenika fra Vladimira (krsno ime Vlatko) Kozine.
Vlatko je rođen 18. ožujka 1938. na Ligatu u Hrašljanima, župa Humac, od roditelja Marka i Jake r. Luburić. Kršten je već 19. ožujka 1938. Svoje je krsno ime Vlatko promijenio 1961. u redovničko fra Vladimir.
-Pučku školu pohađao je 1946. - 1948. na Humcu, a 1948. - 1954. u Ljubuškom.
- Srednju školu 1954. - 1956. u Splitu, a 1956. - 1958. u Visokom.
- Vojni rok: od 1959. do 1961. u Somboru.
- Filozofiju i teologiju 1961. - 1963. u Visokom;
1963. - 1965. u Sarajevu; 1965. - 1967. u Ljubljani. Ondje je diplomirao.
Franjevački habit obukao je 14. srpnja 1958. u Kraljevoj Sutjesci u Bosni. Ondje je započeo i završio godinu kušnje 1958. – 1959. Prve zavjete položio je na završetku novicijata u Kraljevoj Sutjesci 15. srpnja 1959., a doživotne je zavjete položio (pred ondašnjim provincijalom fra Zlatkom Ćorićem) 17. srpnja 1964. ovdje na Humcu.
Sveti red đakonata primio je 4. travnja 1965. u Sarajevu, a sveti svećenički red primio je već 2. svibnja iste godine. Svete redove podijelio mu je mons. nadbiskup Marko dr. Alaupović u Sarajevu. Mladu je misu slavio na groblju Kovačica na Ligatu u ljeto 1965. Nakon Mlade mise upisao je završni dio studija u Ljubljani (30. 9. 1965.), ali povremeno pomaže kao kapelan u Grudama. Nakon završetka studija (1966.) vraća se za kapelana u Mostaru i ondje ostaje samo mjesec i pol dana (od 1. rujna. do 15. listopada). Od 15. listopada 1966. do kolovoza 1970. kapelan je u Međugorju. Od 3. kolovoza 1970. do 3. studenoga 1980. župnik je u Bukovici. Iz Bukovice je premješten za gvardijana u naš samostan u Mostaru, a od 1982. do 1988. duhovni je pomoćnik u Čapljini.
Od rujna 1988. do kolovoza 1991. župnik je u Gorici. U kolovozu 1991. premješten je za župnika u Klobuk i ondje ostaje do 22. kolovoza 2000. Od tada je stalno na Humcu. Od kolovoza 2010. do kolovoza 2013. dulje je boravio u Sveučilišnom kliničkom bolničkom centru u Mostaru. Od 8. kolovoza ove godine primao je intenzivnu njegu u hospiciju Biskupijskog Caritasa Betanija u Čapljini.
Svi koji ste bolje poznavali pok. fra Vladu znate da je on bio fratar i svećenik u punom smislu tih pojmova.  Bio je svećenik reda, molitve i rada, dakle svećenik duhovnog i fizičkog rada. Bio je svećenik koji se pismeno spremao za svaku propovijed, svećenik koji svaki dan moli časoslov, koji svaki dan moli krunicu.
Ali, meni je bilo neobično što je fra Vlado svaki dan molio pučku pobožnost Put križa. Svjedok sam da je svih 6 godina, 2 mjeseca i 8 dana koliko smo zajedno proživjeli u Bukovici, svaki dan izmolio i Put križa! Pa čak i na Božić!
Fra Vlado je volio pučki propovijedati, Bog mu je dao snažan glas, i bio je poznat po uvjerljivim, glasnim i jasnim propovijedima. Volio je pučke misije i svom se dušom i tijelom unosio u povjerenim mu nastupima. Znam da je imao pučke misije u Drinovcima, Veljacima, u sv. Vlaha Dubrovniku… i još nekim mjestima.
Pisao je često u raznim glasilima, a najčešće u „Našim ognjištima“ i „Kršnom zavičaju“ pa i „Glasu koncila“, desetak je godina u „Glasu koncila“ objavljivao novosti iz Hercegovine i osvrte na pokojne fratre.
Godine 1980. u Bukovici je objavio spomenicu u prigodi 100. obljetnice te župe. Koliko znam, planirao je napisati svoja zapažanja o Međugorju.
Svi očekujete da spomenem njegovu građevinsku aktivnost. …
Spomenimo najvažnije:
- Zajedno s ondašnjim župnikom fra Radovanom Petrovićem sudjelovao je u gradnji župne crkve u Međugorju;
- U Bukovici je obnovio župni stan, izgradio nove crkve u Bukovici i Brišniku te vjeronaučnu dvoranu u Brišniku;
- U Gorici je temeljito obnovio stari župni stan;
- U Klobuku je također obnovio župni stan, ogradio crkveno dvorište, izgradio novu školu, sagradio spomenik poginulim Klobučanima u II. svjetskom i Domovinskom ratu;
- Ovdje je na Humcu, uz dopuštenje ondašnjih gvardijana, dvije godine vodio obnovu stare crkve, gradnju lapidarija, samostanskog klaustra te muzeja u starom samostanu;
- Na Cernu je ogradio crkveno dvorište kamenim zidom, a strogo crkveno dvorište klesanim kamenom;
- U Radišićima je uredio groblje na Krvnici, ogradio ga kamenim zidom, izgradio mrtvačnicu, veliko parkiralište i proširio cestu do groblja na Krvnici;
- Također je u Radišićima ogradio kamenim zidom Novo groblje sv. Ivana u istočnom dijelu sela;
- Vodio je brigu o uređenju crkvenog prostora i dvorišta u Radišićima, podigao zavjetni križ pred crkvom…
Tko zna što bi još poduzimao da ga bolest nije spriječila…
Čvrsto vjerujem da je duša pok. fra Vlade uznesena na nebo, u vječnost, jer ju je neprestano „hranio“ dugim i pobožnim molitvama, sv. misama, sv. pričestima, redovnim ispovijedima, krunicama, pobožnostima Puta križa… Nadam se da ćemo se svi složiti s riječima sv. Pavla, a koje bi fra Vladimir mogao za sebe reći: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak (2 Tim 4,7-8)”.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!