Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Uočnica sv. Anti 2013.

devethuocSinoćnim misnim slavljem sa blagoslovom djece kojeg je predvodio mostarsko-duvanjski biskup mons. dr. Ratko Perić, uz koncelebraciju s provincijalom hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenkom Štekom, župnikom fra Ivanom Borasom, i humačkim gvardijanom fra Velimirom Mandićem, završila je devetodnevna priprava za blagdan sv. Ante, zaštitnika župe Humac. Devetnicu su predmolio župnik fra Ivan, a pjevanjem je uzveličao Veliki župni zbor sv. Ante pod ravnanjem s. Robertine Barbarić.


Nakon uvodnih pozdrava župnika fra Borasa biskupu i novoizabranom provincijalu te svim hodočasnicima, biskup se srdačno zahvalio na pozivu župniku, gvardijanu i provincijalu i započeo misno slavlje. Naglasio je kako u Hercegovini ima 5-6 župa kojima je sv. Ante zaštitnik, ali Humac je iznad svih i nadilazi i granice Hercegovine i biskupije. Zaželio je za svu našu djecu, ove župe i cijele Hecegovine,  da uzrastu u milosti i kreposti i da budu malo i kreposniji i mudriji od nas.
Lijepe riječi nikada ne mogu zamijeniti lijepa dijela. Lako je izmoliti Vjerovanje, ali hajde živi kršćanskim životom. Isto tako riječi molitve i vapaji bez dijela ne koriste. Postoji samo jedan dokaz ljubavi, a to je poslušnost. Ako kažeš da Boga ljubiš poslušaj i izvršavaj  njegove zapovjedi, ako tvrdiš da roditelje ljubiš poslušaj njihove naredbe i savjete koji su u skladu sa crkvenim zapovijedima, to je jedini dokaz ljubavi o kojoj pričaš. Vjera je bez djela lažna, neučinkovita, mrtva… - naglasio je mons. Perić.

Sveti Ante miljeniče Božji koji si svim bićem i srcem svojim vršio dvije Isusove zapovijedi ljubeći Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga pomozi nama da u dobru ne klonemo i da se svakog grijeha klonimo da pred navalom duha i zloduha ovoga svijeta ne pokleknemo nego da se hrabro odupremo grijehu kao najgoroj gubi zaključio je svoju propovijed biskup Perić.
Na završetku slavlja župnik je zahvalio svima koji su pomogli da svih večeri devetnice sve prođe u najboljem redu, a zaslužnim redarima i prakaraturima biskup je osobno uručio zahvalnice.


Na koncu mise biskup je molio za djecu i zazvao Božji blagoslov po zagovoru sv. Ante.

Zbog tehničkih problema sa brzinom interneta koja nije mogla zadovoljiti standarde prijenosa uživo, a razlog je velika udaljenost od centrale u Ljubuškom i napučenost korisnika u novom naselju oko crkve, veza je stalno pucala, te nismo bili u mogućnosti osigurati prijenos uživo, zbog čega se ispričavamo svima, posebice pokrovitelju prijenosa Croatia osiguranju d.d. Ljubuški. Od HT Mostar smo dobili obećanje da će se to popraviti do iduće godine kada ćemo se ponovo potruditi raditi prijenos.  
Video snimak koji smo radili sa samostanskog prozora sa dvije kamere donosimo za koji trenutak.


FOTO

Biskupova propovijed:

     Braćo i sestre!

     Nalazimo se u Godini vjere. Već smo odmaknuli 8 mjeseci od otvaranja ove Godine, a još je pred nama 5 mjeseci do zatvaranja ove Godine milosti. Iskorištavamo svaku prigodu da istaknemo važnost i ulogu vjere za naš odgovoran i sretan ljudski i kršćanski život, a pogotovo potrebu vjere za naš vječni spas. Tako pozdravljamo i ovaj vjernički skup koji časti sv. Antu Padovanskoga, praktikanta, propovjednika i naučitelja kršćanske vjere.

     U današnjem Evanđelju čusmo Isusove riječi: Tko uzvjeruje, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se (Mt 16,16). Vjera je u službi života. I ovoga zemaljskoga i onoga nebeskoga.

     Na ljudskom planu mladić i djevojka ne mogu odgovorno uspostaviti novu obitelj bez uzajamna povjerenja, bez ljudske ustrajne međusobne vjernosti. Crkva vjeruje njihovim obećanjima i omogućuje im sakrament ženidbe, koji uključuje nerazrješivost do smrti jednoga od supružnika. Tko raskida Božji vez, o glavu mu se obija! Pa ni djeca ne mogu prihvatiti svojih roditelja da su to doista njihovi očevi i majke bez ljudske vjere.

     Posrijedi je upravo život, kao najveći Božji dar čovjeku. Život je oblik postojanja ljudskoga bića. Mi se budimo u svojoj svijesti i nalazimo već gotov život u tjelesnom pogledu koji se hranjenjem automatski razvija do 23. ili 24. godine, s duhovnim sposobnostima koje se razvijaju do groba. A život uzdržavamo svime potrebnim kako je zacrtano u našoj naravi koju je Svemogući stvorio i raznim moćima obdario.    

     Govorimo o nadnaravnoj vjeri kao Božjem daru, o bogoobličnoj krjeposti vjere. Kao što svaka mašina ili tehnički stroj ima na raznim jezicima tvorničke upute za funkcioniranje, tako je Bog i nama ljudima dao smjernice u Bibliji s obzirom na djelovanje i smisao života. Prema biblijskom prikazu o postanku čovjeka – Bog je stvorio muško i žensko i unio trajne zakone koji ravnaju ljudskim bićem. Mi katolici u to vjerujemo i prihvaćamo kako nas crkveno učiteljstvo poučava.

     U prvom tekstu Biblije (Post 1,1-2.4) opisuje se stvarateljska moć Božje Riječi koja djeluje u prvotnom neredu. Javlja se svjetlo protiv, more i kopno, dan i noć, trava i drveće, ribe i ptice, sve „prema svojoj vrsti“ (Post 1,12).

     Posljednji čin stvaranja: „I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!’ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,26-27). Čovječanstvo je od početka raščlanjeno na muško i žensko.

     Drugi prikaz stvaranja čovjeka (Post 2,4-25) potvrđuje važnost spolne razlike radi razmnožavanja čovječanstva. Čovjek, zvan Adam, stvoren i smješten u zemaljski vrt, vidi mnoštvo životinja oko sebe, ali se osjeća sam. Treba mu odgovarajuća pomoć, ne podložna, nego životna, da uđe u ljudski odnos na svojoj razini. I čovjek prvi put otvara svoja usta kada vidi pokraj sebe ženu stvorenu od njega samoga i veli: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (2,23). Sve je to bilo u pradoba kada još nisu bili na kušnji i upali u napast. A upadom u grijeh, ušao je živi nered i u osobe i u odnose.

     Ova dvojnost muška i ženska jest nešto činjenično, životno, u filozofiji kažemo: ontološki - bitno, neuništivo i nepromjenljivo, što ne ovisi o našoj volji  i vještini, o intervenciji. Ako to poštujemo, pravi smo ljudi.

     Rekosmo da je prvotni grijeh unio nered, izokrenutost. Grijeh je nešto slično ovomu: Bog rekao Adamu i Evi da hodaju na nogama, to je izvorni sustav i plan Božji. A njih dvoje u jedan glas: Ne ćemo! Mi ćemo hodati na rukama! Naopako, izvraćeno! Ali Bog želi ispraviti čovjekov hod da se vrati na noge, i zadaje mu zapovijedi koje reguliraju ispravan hod života.

     Nama naša kršćanska vjera kaže da smisao i cilj života nije na ovome svijetu. Ovo je samo prolazna faza. Prvo poluvrijeme. Mi smo na ovome svijetu kao na mostu, preko kojega prelazimo na drugu stranu, u vječnost. Istina, tijelo nam ne može izdržati više od 80-90 godina. Knjige i ljudska iskustva kažu, unatoč svemu medicinskom napretku, da je konačan domet ljudskoga života 120 godina u vrh glave, i fizički se raspada: oči gube vid, ušima nedostaje sluh, pamćenje nas posve izdaje, tjelesni organi, ruke i noge, posustaju, pluća i srce svode se na najmanju mjeru disanja i kucanja. Slijedi smrt, sprovod, pokop i trulež u grobu. To je tako tjelesno.

     Ali nama naša kršćanska vjera govori da ne postoji samo vidljivo tijelo, nego postoji i nevidljivi duh, koji nazivamo i dušom, a sastoji se od razuma i slobodne volje. To je bitan dio naše duhovno-tjelesne osobe. Duša je onaj vječni dio, neumrli, besmrtni, nepropadljivi. Razum i slobodna volja razvijaju se tijekom vremena, ovisno i o tjelesnoj konstrukciji i konstituciji. Ali duša nadilazi tijelo i prelazi u vječnost, ulazi na nova vrata života. Tu nas sve čeka Božji sud o kojem govori sv. Pavao: „Svi ćemo stati pred sudište Božje“ (Rim 14,10). Ili još konkretnije: „Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (2 Kor 5,10). Kada govorimo o potrebi vjere, upravo mislimo na te dvije činjenice, koje je najbolje opisao pisac Poslanice Hebrejima: „Bez vjere nitko ne može omiliti Bogu“, tj. ne može se spasiti svojom snagom, nego mora vjerovati i u skladu s time svjesno djelovati: da Bog postoji i da dobre nagrađuje, a zle kažnjava (Hebr 11,6). Dva su dakle članka vjere iz ove rečenice:

     prvo, da vjerujemo da nas je Bog stvorio, da nas svojom milošću i pomoću uzdržava na ovome svijetu do svoje svete volje, i,

     drugo, da vjerujemo da će nas suditi prema stupnju naše odgovornosti i sposobnosti. Najprije će suditi duši, koja nakon čovjekove smrti dolazi na njegov sud, i dodjeljuje joj se prema zasluzi: raj ili pakao ili čistilište. A onda će o Sudnjem danu suditi i čovjekovu tijelu, koje će otići kamo je bila otišla i duša.

     Odakle ja znam da ti imaš vjere, ili odakle ti znaš da ja imam vjere? - To raspoznajemo upravo po djelima koja činimo ili ne činimo.

     Ako čovjek pritekne u pomoć u svojoj sredini da gladna nahrani, žedna napoji, siromaha odjene, putnika primi, bolesna i utamničena pohodi, roba otkupi i mrtva pokopa, sve u tjelesnom pogledu, onda taj čovjek ima vjere u Boga. Boga se boji i radi na svome spasenju.

     A ima i u duhovnom pogledu djela koja pokazuju da imamo ili nemamo vjere, tj. ako onoga koji sumnja pravo nasavjetujemo, neuka poučimo, grješnika upozorimo, žalosna i nevoljna utješimo, uvrjedu oprostimo, nepravdu strpljivo podnesemo i za žive i mrtve Bogu se molimo, u tom slučaju imamo vjere koja spasava. Isus se Krist sa svima ovima nevoljnima: gladnima, žednima, strancima, neukima, kao Božjim stvorenjima, poistovjetio. Što činimo nevoljnomu, činimo Isusu. Pa čak i kada ne znamo rastumačiti božanske istine, razjasniti katoličke dogme, odgovoriti na sva katekizamska pitanja, a ovo činimo, mi imamo vjere koja je put k spasenju. Ali isto tako samo riječi, molitve i vapaji bez djela, ne koriste: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7,21). Iz ovoga opet dva zaključka:

     prvi, postoji samo jedan način da se dokaže iskrenost ljudskoga srca, a to su njegova vanjska djela. Lijepe riječi nikada ne mogu zamijeniti lijepih djela;

     drugi, postoji samo jedan dokaz istinske ljubavi: poslušnost. Ako kažeš da Boga ljubiš, poslušaj njegove zakone! Ako tvrdiš da Crkvu voliš, izvršuj njezine zapovijedi! Ako govoriš da svoje roditelje voliš, poslušaj njihove naredbe i savjete koji su u skladu s Božjim i crkvenim zakonima. Lako je izmoliti Vjerovanje, hajde živi kršćanskim životom! Vjera je bez djela lažna, neučinkovita, mrtva!

     Modernomu odmetničkom svijetu, koji sve više osvaja državna zakonodavstva i javne medije, jako je stalo do toga da pokaže kako nema Boga, kako čovjek nema besmrtne duše, kako ne postoji čvrst naravni zakon, kako ne postoje naravna prava, nego će taj bezbožni i bezvjerski svijet sam odrediti tko ima pravo, a tko nema, i što je pravo, a što nije.

     Prošloga mjeseca, 21. svibnja, održana je u Albaniji sjednica Odbora o nesnošljivosti i diskriminaciji prema kršćanima u Europi odnosno u Europskoj Uniji.[1] Izvještaj je podnijela - kako prenose inozemne novine - jedna promatračica tih zakona i slučajeva nesnošljivosti i istaknula da u 15 europskih zemalja postoji 41 državni zakon koji diskriminira, ponižava i nanosi nepravdu kršćanima, a u državama Europske Unije nabrojila je 169 slučajeva gdje su kršćani izričito obespravljeni. U suvremenoj antireligioznoj i - jer se radi o Europi - o antikršćanskoj revoluciji, gdje se prekida svaki kontakt s prošlošću, tako da vjerski svjetonazor ne utječe na javnu politiku, nego je sveden na privatan sektor, i što je još gore: dopušta se na kršćanstvo, za razliku od drugih religija, islama i židovstva, uputiti najoštrije uvrjede i najkrvavije pogrde i svetogrđa. I sve se to tumači ne samo slobodom tiska i umjetnosti, nego snagom ljudskih prava. Evo nekih primjera (ne ćemo ovdje spominjati „zdravstveni odgoj“ i napade na referendum o definiciji braka u Hrvatskoj).

     U Irskoj katoličke crkve koje iznajmljuju svoje župne dvorane prigodom vjenčanja svojih vjernika, dužni su iznajmiti te iste dvorane i za ceremonije civilnoga registriranja među homoseksualcima.  

     U Danskoj parlament je odobrio zakon koji primorava „Dansku narodnu crkvu“ - neki oblik Evangeličke crkvene zajednice - da slavi homoseksualna civilna registriranja, unatoč tomu što se jedna trećina vjernika i pastora izjašnjava protivna uopće takvim pojavama.

     U Škotskoj dvije katoličke porodilje bile su sudski primorane sudjelovati u vršenju pobačaja koje su činile njihove kolegice, unatoč tomu što su se branile prigovorom savjesti. Rečeno im je: jača je potreba abortusa, nego vaše savjesti!

     U Engleskoj jednoj je bolničkoj sestri zabranjeno nositi križ o vratu za radnoga vremena. Pa zar to nije pravi progon kršćana?

     U istoj Engleskoj jedna je službenica snagom svoga kršćanskog uvjerenja odbila prisustvovati civilnom registriranju dviju homoseksualnih osoba. Njezino otpuštanje s posla “opravdava” i Europski sud ljudskih prava, koji je napisao da pravo homoseksualnih osoba na njihovo civilno registriranje prevladava nad pravom vjerske slobode. Jači nered nego red! Jači grijeh nego vjersko uvjerenje! Slučaj je na višem sudu, apelu.

     U Francuskoj, na temelju važećega zakonodavstva, nemoguće je kršćanima javno tvrditi da bludni odnosi među osobama istoga spola prema njihovoj vjeri predstavlja moralni nered, grijeh. Ako kažeš da su te gay parade i gay združenja grijeh, moraš platiti toliko i toliko franaka!

     U sve više zemalja Europske Unije zabranjuje se, na službenim mjestima, reći Božić, nego se mora kazati „zimski praznici“. Pogotovo se to mora reći u školama. Itd.

     Spomenimo mi i svoj domaći problem: u prošloj 2012. godini u Hercegovini, prema dostupnim župničkim izvješćima, u 48 župa bio je jači mortalitet od nataliteta, u 4 župe izravnano, a u 26 župa jači natalitet od mortaliteta. Na oko 200.000 vjernika prirast je 200 krštenika. Na tisuću vjernika jedan krštenik! Kazuje li nam ovaj podatak išta?

     Sveti Ante, vjerniče i miljeniče Božji, koji si svim bićem i srcem svojim vršio dvije Isusove zapovijedi ljubeći Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga, pomozi nama da u dobru ne klonemo, a da se svakoga grijeha klonimo. Da pred navalom duha i zloduha ovoga svijeta ne pokleknemo, nego da se hrabro odupremo grijehu kao najgoroj gubi!  

[1] Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians, Report 2012.