Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Na Humcu pokopan fra Viktor Nuić

sprovod fra viktorU srijedu, 16. siječnja 2019., u našem samostanu na Humcu, okrijepljen sv. sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo njegov sluga svećenik i naš brat fra Viktor Nuić u 83. godini života, 66. godini redovništva i 57. godini svećeništva.



Sv. misa zadušnica slavila se u samostanskoj crkvi na Humcu, u četvrtak, 17. siječnja 2019., u 14 sati.  Svetu misu je predvodio vikar provincije fra Ivan Ševo. Suslavilo je više od 50 svećenika. Svoju zahvalu nakon sv. mise izrekli su generalni vizitator fra Mijo Džolan i gvardijan samostana u Dubravi fra Svetozar Kraljević. Humački gvardijan fra Dario Dodig pročitao je pokojnikov životopis i izrekao zahvale. Sprovodne obrede i ukop na Novom groblju na Humcu predvodio je fra Ivan Ševo.

Fra Viktor je rođen 1936. u Drinovcima. Pohađao je osnovnu školu od 1943.  ̶  1947. u Drinovcima. Studij filozofije i teologije pohađa od 1956.  ̶  1963. u Sarajevu. Postdiplomski studij završava 1967. u Rimu.

Obukao je franjevački habit 14. srpnja 1953. u Kraljevoj Sutjesci, a doživotne je zavjete položio 8. prosinca 1957. u Sarajevu.

Zaređen je za svećenika 19. kolovoza 1962. na Humcu po rukopoloženju biskupa Petra Čule.

Svećeničku službu je započeo 1963. u Mostaru. Nakon toga je od 1968. do 1973. bio ad disp. min. prov. i urednik „Mir i Dobra“. Tad prima službu tajnika provincije koju vrši do veljače 1980. U toj godini postaje pravni savjetnik provincijalata. Nakon navedene službe boravi kao duh. pomoćnik u Njemačkoj i Švicarskoj do 1985. U svibnju te godine dolazi na službu kao duh. pomoćnik u Čapljinu sve do 1988. godine. Nakon kratkog boravka u Frohnleitenu odlazi 1990. u Zagreb gdje ostaje sve do 2018. godine.
Krajem srpnja 1995. useljava u novosagrađeni samostan u Zagrebu gdje vodi dovršetak radova na crkvi i samostanu, bavi se znanstvenim, prevodilačkim i publicističkim radom; pravni je savjetnik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Unije viših redovničkih poglavara i poglavarica u Hrvatskoj, kao i mnogih redovničkih provincijskih i samostanskih zajednica; od veljače 2000. sudac je Međubiskupijskoga prizivnog suda u Zagrebu, a 2005. do 2010. predsjednik je istoga suda.
U godini 2018. dolazi na Humac gdje živi do svoje smrti.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine.

 

Fotografije pogledajte OVDJE.

 

 

Propovjed fra Ivana Ševe:

 

Draga braćo i sestre!

Sv. Pismo nas uči da molimo za svoje pokojne, jer im molitvom možemo pomoći na njihovom «posljednjem putovanju».

Posebno vrijedna molitva za pokojnika je sveta misa, u kojoj svećenik u ime sabrane zajednice moli za pokojne: "Spomeni se i naše braće i sestara koji usnuše u nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju: privedi ih k svjetlu svoga lica" (II. euharist. molitva). 

U tom smislu, ova misa zadušnicaizvrsno je mjesto gdje ćemo se,danas i ovdje,s poštovanjem i zahvalnošću sjetiti, i kao kršćani vjernici pobožno moliti za našegpreminulogredovničkog brata i svećenika fra Viktora Nuića, ali i za sve nas koji smo još na putu ovoga života.

 

Propovijed:

Draga braćo i sestre!

Čini se, nijedan pojam i nijedna tema u našem ljudskom životu ne zaokupljaju toliku našu pozornost kao upravo fenomen smrti.

Dakako, svatko na svoj način može nešto o tome progovoriti: bilo da je riječ o visoko obrazovanim ili priprostim ljudima. Čak i oni koji smrt nastoje u nekoj mjeri ignorirati, o njoj puno kažu. Tako grčki filozof Epikur, napisa: „Smrt nas se ne tiče. Jer, dok god mi jesmo, nema smrti. A kad ona dođe, onda više nema nas.“

Na temelju svakodnevnog iskustvamožemo svjesno reći: smrt nas uči da je ona „poznata stvar“, ali i pored toga, onasvakome ostaje tabu tema. To će reći, koliko god mislili da nešto o tomu znamo, smrt nas uvijek zatekne i iznenadi, poglavito kad se dogodi u našoj neposrednoj blizini ili u našoj obitelji. Stoga mnogi ističu da ništa snažnije ne utječe na naš cjelokupni život kao upravo smrt.

Pitanje koje često izgovaramo i čujemo glasi: što je čovjek? Nema sumnje, svatko od nas može i zna prepoznati pripadnika ljudske vrste kad ga ugleda i ujedno smisleno zna razlikovati čovjeka od biljke, životinje ili predmeta. Ipak, s tim nije sve rečeno što čovjek želi reći, odnosno čuti o sebi kao čovjeku. Pitanje kako definirati čovjeka u skladu s temeljnim pravilima definiranja pojmova, ostalo je u svim vremenima velikom zagonetkom. Poznato je, mnogi filozofi, još od doba antičke Grčke pa do dana današnjega, uporno su pokušavali naći kvalitetan odgovor, ali možemo mirno konstatirati niti jedan od njih nije do kraja uspio.

Tako su još stari Egipćani prilikom ukopa faraona, vjerujući u zagrobni život, ali takav gdje će pokojniku, sve što ponese sa sobom, tamo trebati ili biti od koristi.Sve je spomenuto samo djelić potvrde da se čovjek oduvijek brižno pitao što biva nakon smrti? Svoju znatiželju čovjek nije umanjio ni u novije vrijeme. Izgleda kako bi najbolje bilo kad bi netko „s onu stranu praga“ došao i sve ovo razjasnio (usp. Lk 16,30).

Njemački filozof Martin Heidegger, umro 1976. godine, duže vremena bavio se pitanjima koja glase: zašto uopće imamo potrebu definirati što je čovjek? Odakle taj poriv? Za razliku od svojih prethodnika koji su pokušavali čovjeka sagledati izvana kako bi ga definirali, Martin je smatrao da je jedini način na koji možemo razumjeti što je čovjek u cijelosti taj da sagledamo ljudski život iznutra;to će reći, iz perspektive samog čovjeka, a ne iz perspektive vanjskog promatrača. Dakle, smisleno pitanje glasi:'kako je to biti čovjek?'

U svojoj knjizi Postojanje i vrijeme Heidegger navodi kako su njegovi prethodnici, u pokušaju nalaženja odgovora na ontološka pitanja, njegovali suviše površan i apstraktan pristup. U svom tumačenju Heidegger je jasan: postoji samo jedno biće koje to pitanje postavlja – ono se zove čovjek. I to je ono što nas razlikuje od svih ostalih živih bića na planetu. Svakako, da bismo mogli analizirati što to zapravo znači 'postojati', moramo pronaći polazište u sebi samima.

A kada govori o postojanju, Heidegger se ne bavi nekakvom apstraktnom idejom, on se poziva na nešto vrlo izravno: značenje našeg postojanja uvijek mora biti vezano uz vrijeme. U trenutku kada se rodimo, odjednom se nađemo bačeni u svijet koji već ide svojim tijekom, jednostavno u jednom trenutku shvatimo da postojimo u okruženju koje je postojalo već prije nas.

Kroz sve te projekte koji imaju određeno vremensko trajanje definiramo svoje postojanje. Međutim, u jednom trenutku dolazimo do saznanja da će svi ti naši projekti jednom biti prekinuti – to će biti u trenutku naše smrti. Neupitno je, sva živa bića na ovom svijetu umiru. Ali samo čovjek je taj koji je svjestan vlastitesmrtnosti, zbog čega ima potrebu živjeti život koji ima neko 'više' značenje. Smrt za nas, dakle, nije samo događaj – ona je fenomen koji zahtjeva razumijevanjeopstojnosti.

Heidegger ipak smatra kako filozofija nije dostatna u pokušaju konačnog razumijevanja pojma postojanja. Izrazi koje ona koristi jednostavno nisu dovoljni. Drugim riječima, pokušaji njegovih prethodnika da pronađu odgovor na ontološko pitanje 'što znači postojati kao čovjek' propali su jer je sama filozofija u tome nemoćna.

Jedno od obilježja suvremenog načina života, a time mislim na današnji mentalitet, zaborav je smrti. Uz to, već je odavno u zapadnjačkim društvima smrt toliko potisnuta tema pa bi se, kao i za Boga, moglo reći: zaboravili smo da smo zaboravili smrt.

Dakako, ako bi se nekomu učinilo da govor o smrti želi unijeti pomutnju u životnu radost današnjih ljudi, onda nije razumio da kršćanski govor o smrti u svjetlu Isusova uskrsnuća ima za cilj rasvijetliti uspjelo življenje nas smrtnika.

 

“Saznaj tajnu ljubavi,

riješit ćeš tajnu smrti

i vjerovati da je život vječan.” 

(Ivan Meštrović)

 

Nauk Katoličke Crkve o eshatologiji govori o realnom postojanju raja, čistilišta i pakla. Dakle, mi smo u osobi Isusa Krista, uskrslog,dobili ekskluzivan odgovor na pitanje: što nakon ovog života? Izraz naše neupitne nade glasi: smrt nije kraj! Zato nam i ostaje potreba truditi se biti što bolji na ovome svijetu očekujući, uz pomoć milosti Božje, uživati u Njegovoj blizini. Odatle pitanje smrti postaje pitanje života.

Nedvojbeno je, kršćanima priliči svjesno suočavanje s vlastitom smrću koja će uslijediti na pragu prijelaza u Očev dom. Zato je umijeće življenja s vlastitom smrtnošću jedan od načina kako se može umaći lažnom predstavljanju sreće koja dugoročno ostavlja pustoš u ljudskoj nutrini i, jer smo umreženi, ostavlja posljedice individualizma i na društvenu klimu.

Podsjećam, za naše pretke sretna smrt značila je umrijeti pomiren s Bogom i ljudima, odnosno bez smrtnoga grijeha i osnažen sakramentima vjere.

I na kraju zaključujem ovaj kratki pogled na čovjeka, njegov život i njegovu smrt riječima: „Skidamo sve sa sebe, čak i same sebe u posljednjem trenutku života (smrt), jer nismo napravljeni niti za ovaj svijet niti za same sebe, nego za Veliko Drugo koji mora ispuniti naš život: Bog. On nam sve uzima u životu da nas sačuva još više za sebe; moguće je da uzme i sigurnost da je sve vrijedilo.“

Počivao u miru Božjem!

Dragi fra Viktore! U ime Provincije na čelu s provincijalom fra Miljenkom, izričem Ti dužnu hvalu za sve dobro što si za nju učinio kroz sve godine, kroz svoj dugogodišnji trud i rad, od kada si postao njezin aktivni član!

Velika zahvala ide i braći u našim samostanima u Dubravi u Zagrebu na čelu s gvardijanom fra Svetozarom Kraljevićem, te braći u samostanu na Humcu na čelu s gvardijanom fra Darijem Dodigom), kao i svima onima koji su ga dvorili u njegovoj bolesti.