Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Na Humcu predstavljena knjiga "Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba"

predstavljanje ruandaSinoć je u dvorani samostana sv. Ante na Humcu predstavljena knjiga "Fra Vjeko Ćurić - svetac našeg doba". Ovu knjigu koja opisuje život fra Vjeke, franjevca koji je za vrijeme genocida u Ruandi spasio na tisuće života predstavili su autor Željko Garmaz i fra Vjekin prijatelj i subrat fra Ivica Perić.

Pred zainteresiranim posjetiteljima, fra Ivica Perić i autor Garmaz su najprije prikazali današnje kadrove iz župe Kiwumu gdje je fra Vjeko djelovao, na projektoru se moglo vidjeti kako danas izgleda svakodnevni život stanovnika Ruande, kako okopavaju polja i kako se hrane, a predstavljači su istaknuli kako postoje brojne poveznice između Ruande i Hercegovine, iako ih dijeli ogroman prostor.

 

Naime, Ruanda i Hercegovina su gotovo iste površinom, obje imaju iskustvo krvavih ratova, a zanimljivo je da se iste godine kada se u Međugorju ukazala Gospa, dogodilo i Gospino ukazanje u Ruandi. Ukazanje iz 1981. u Kibehu u Ruandi Vatikan je službeno priznao. Dogodilo se neposredno pred rat.

„To je bilo posebno ukazanje, spektakularno, vidjelice su lebdjele, bile su u transu. Po najvećem pljusku kada su tisuće ljudi bile mokre, vidjelice su bile suhe. Ono što su prenosile pred 30 tisuća ljudi bile su tako zlokobne vijesti u koje tada nitko nije mogao vjerovati, a koje su se nažalost kasnije ostvarile, vidjelice su govorile o krvavim rijekama koje će teći prema ušću Viktorijinog jezera“, rekao je Garmaz.

Nakon tog kratkog uvoda, predstavljači su kroz niz zanimljivih crtica predstavili životni podvig fra Vjeke Ćurića i što je sve on činio za vrijeme sukoba između plemena Tutsi i Hutu u Ruandi, jednog od najkrvavijih sukoba u modernoj povijesti.

Kako su naveli, kada je krenuo brutalni rat između u Ruandi, gotovo milijun Tutsija je sječeno mačetama, ubijano toljagama i vatrenim oružjem, izmasakrirana tijela su zakrčila lokalne puteve. U vrijeme nezamislivog genocida, fra Vjeko nije pobjegao iz zemlje, kao što su mnogi stranci učinili, pa i neki njegovi kolege svećenici, već je na sve moguće načine pomagao progonjenima, skrivao je izbjeglice u svom samostanu i u župnoj crkvi, prevozio ih je u kamionu u susjedni Burundi kako bi izbjegli smrt, a nebrojene je spasio od gladi.

Naime, kada je krenuo zloglasni genocid mačetama, mnogi Tutsiji su utočišta potražili u izbjegličkim logorima, no iz njih nisu mogli izići jer su ih opkoljavali Hutui, a dugotrajan ostanak u logorima značio je za njih smrt od gladi, no upravo tu se istaknuo fra Vjeko koji je vozeći kamione dopremao humanitarnu pomoć u logore, te je tako spašavao tisuće od gladi.

Ali je također istim kamionima mnoge krijumčario izvan logora i prebacivao ih u susjedne države. Kako bi ljude izvukao na sigurnost koristio se raznim metodama, bilo da je u pitanju podmićivanje stražara, do dijeljenja šamara.

Kako je jučer istaknuo Željko Garmaz, znao je fra Vjeko i podviknuti kada je trebalo, radi sigurnosti sa sobom je nosio oružje, a čak se nije libio niti ošamariti naoružanog stražara koji mu je priječio prolaz. „Taj je vjerojatno bio u šoku što se jedan bijelac tako slobodno ponaša“, istaknuo je sinoć Garmaz, koji je dodao kako su se o fra Vjeki u Ruandi raspredale razne legende, te su ga čak zvali „Bijeli Anđeo“.

„On je uistinu lebdio tom zemljom za vrijeme tog masakra. Najbolji primjer za to jeste kada je biskup došao u Ruandu kako bi obišao taj kraj, njega je Vjeko slobodno vodio kroz sve krajeve te zemlje, to bi vam bilo kao da je netko u ovom bivšem ratu kod nas slobodno prelazio od Ljubuškog, pa do Trebinja, do Banje Luke, pa do Sarajeva, pokušao je slikovito objasniti Garmaz.

Fra Vjeko je s takom lakoćom prelazio granice i stražarske ophodnje, da mu nije bio problem stati pred kolonu od više stotina izbjeglica kako bi ih poveo u sigurnost. Naime, jednom prilikom je poveo kolonu od 2000 progonjenih te ih je vodio u biskupiju, jer je mislio da će tamo biti sigurni.

„Kad je vodio tih 2000 izbjeglica, rekao je kako se osjećao kao Mojsije kada je izvodio Izraelce iz Egipta, rekao je; „ja sam išao pred njima, a oni za mnom“. Kada bi naišli pred barikade, on bi rekao da legnu, a on je išao naprijed podmićivati stražare kako bi preveo ljude“, istaknuo je fra Ivica Perić. Mnogi su dolazili u crkvu kod fra Vjeke jer su znali da on pomaže svima. Fra Ivica je rekao kako je on jednom prilikom, kada je prespavao kod fra Vjeke u posjetu, doživio da ga je fra Vjeko probudio i zamolio da odvede u bolnicu jednog ranjenika koji je sav krvav usred noći upao u crkvu tražeći pomoć.

Fra Vjeko je spasio život i Davida Beltona, novinara BBC-a i The Washington Post-a u vrijeme genocida u Ruandi. „Njega su htjeli strijeljati, ali tada je fra Vjeko automobilom uletjeo između njega i onih koji su ga htjeli upucati, njemu je rekao da uskoči u auto i tako ga je spasio“, opisao je sinoć Garmaz, koji je dodao kako je upravo ovaj novinar napisao knjigu o fra Vjeki.

„Prva knjiga koja je opisala fra Vjeku ga je nazvala afričkim Schindlerom, a znamo da je Schindler spasio, mislim oko 4600 osoba. U vrijeme pokolja u Africi, vojska UN-a je štitila 2500 koje su čuvali u hotelu Ruanda, a spašeno je njih 1500, dok je fra Vjeko spasio 160 tisuća ljudi“, istaknuo je fra Ivica Perić.

Predstavljači su sinoć naveli i kako je fra Vjeko za vrijeme genocida pomagao ugroženim Tutsijima, a kasnije kada se tijek rata preokrenuo i oni su došli na vlast, krenuo je pomagati sada pobijeđenim Hutuima. Kao što to biva nakon rata, pobjednici su krenuli s odmazdom. Gradio im je fra Vjeko kuće i pomagao na druge načine. Upravo zato jer je pomagao objema stranama stekao je mnoge neprijatelje. 31. siječnja 1998. ubijen je u Kiwumi, izrešetan u svom automobilu. Posebno upečatljiva scena je bila sinoć kada je na projektoru prikazano kako u istom tom automobilu danas fra Ivica Perić razvozi malenu djecu iz župe.

„Fra Ivica je obnovio taj fra Vjekin automobil, on ga sada koristi za svakodnevne poslove, a u tom autu se još nalaze rupe od metaka“, istaknuo je Garmaz.

On je dodao kako danas postoji želja da se pokrene proces kanonizacije fra Vjeke, međutim, fratri u Ruandi takvu inicijativu nisu smjeli pokrenuti jer su na vlasti Tutsiji, koji su i ubili fra Vjeku, te im samo ostaje da mole na tu namjenu da se to jednom ostvari, što i čine.

U Ruandi je diktatura, a zanimljiv je bio osvrt fra Ivice koji je rekao kako je to trenutno najsigurniji sustav. Naime, turisti i stranci se sada nesmetano kreću Ruandom, a autor knjige Željko Garmaz je čak tamo krstio svoje dvoje djece. Trenutno je to za turiste jedna od sigurnijih afričkih država. Ipak, pitanje je koliko je to održiv sustav, posebice jer trenutno vlast drži manjina koja čini oko 12 posto stanovništva. Na snazi su drakonske kazne, primjerice, u Ruandi je zabranjeno posjedovati plastiku, kazne za onoga tko bude uhvaćen s plastikom su u visini četiri mjesečne plaće. Mržnja među plemenima je velika, to se pokušava suzbiti, pa je tako izričito zabranjeno nekoga javno oslovljavati s Tutsi ili Hutu, potiče se to da se svi tamo međusobno oslovljavaju kao Ruanđani, istaknuli su jučer predstavljači knjige, iz čijih se riječi moglo naslutiti, da iako je trenutno mirno u Ruandi, nad zemljom još lebdi crna slutnja.

Zanimljivo je i to da su upravo Hrvati koji su imali iskustvo krvavog rata iza sebe najviše pomogli Ruanđanima. Prema informacijama koje su jučer iznijeli fra Ivica Perić i Željko Garmaz dosada je donacijama samo od hrvatskog naroda prikupljeno 800 tisuća eura. Tim novcem napravljene su dvije škole, maleni Ruanđani danas u njima uče čak i informatiku, oni koji završe školovanje skoro se svi uspiju zaposliti te tako uspijevaju prehranjivati obitelji. Životni standard je nizak, mnogi su nezaposleni, radi se na nadnice, a prosječna plaća je jedan euro dnevno, te im je školovanje iznimno bitno.

Škole u župi Kiwumu vodi fra Ivica Perić koji je na taj način nastavio fra Vjekin misionarski rad.

„U tim školama svaki dan 1300 ručaka kuhamo, svaki dan se jede grah, napravili smo i svinjac kako bi djeca bar jednom mjesečno imala pojesti meso“, ističe fra Ivica Perić, koji je dodao kako je prihod od prodaje ove knjige namijenjen narodu Ruande.

Nakon predstavljanja, autor knjige Željko Garmaz je u razgovoru za Radio Ljubuški rekao kako se knjiga o fra Vjeki čita kao roman. „Svi koji su uhvatili tu knjigu, završili su je za jedan do dva dana. Uspio sam u njoj sabrati njegov život kao jedan mozaik pun dinamičnih anegdota koje strahovito oslikavaju njegov karakter, a koje u konačnici potvrđuju ono što sam ja htio, bez obzira što će fra Vijeko kad-tad biti kanoniziran i proglašen svecem, kroz ovu knjigu će on biti gledan kao čovjek od krvi i mesa, kao čovjek na čijem mjestu bi svi mi voljeli biti“, naveo je Garmaz.

Fotografije pogledajte OVDJE.