Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Fra Bazilije Pandžić danas slavi stoti rođendan

fra bazilije pandzicNajstariji član franjevačkog samostana na Humcu fra Bazilije Pandžić danas 30. siječnja 2018. je napunio 100 godina života. U povodu toga Ljubuški portal u suradnji s Kršnim zavičajem donosi kratak životopis koji je sažetak onoga, što je on sam napisao u svojoj stotoj godini. Prvo i posljednje poglavlje doslovno su njegova, a između njih vrlo skraćen sažetak svega ostaloga.


Na ovaj način  uredništvo Kršnog zavičaja želi mu kao najstarijem živom suradniku Kršnog zavičaja čestitati rođendan!


PREDRAGA HERCEGOVINO, EVO ME!

Imao sam 24 godine kada me je starješinstvo Hercegovačke franjevačke provincije poslalo u inozemstvo da se osposobim za profesora crkvene povijesti i kad završim daje predajem mladim franjevcima na bogosloviji u Mostaru. Moje učenje toga predmeta trajalo je tri godine. Ali silom prilika, iako sam završio na vrijeme nauke za koje sam bio poslan, nisam mogao doći u Mostar i odgovoriti namjeri svoje redovničke provincije.
 Tek sada, kada ulazim u stotu godinu života, donekle odgovaram toj želji svoje redovničke provincije, vraćam se u Hercegovinu, ali ne da predajem crkvenu povijest nego da se u Hercegovini po volji Božjoj barem smire moje kosti i očekuju uskrsnuće i život vječni. Pod utjecajem te moje životne stvarnosti često mislim na događaje koje sam u životu bilo silom ili milom susreo i koji su me u mojoj dosta dugoj životnoj putanji slijedili.


Djetinjstvo    

Rođen je 30. siječnja 1918. u obitelji Nikole i Pandžića i Matije r. Brnadić u Drinovcima. Godine 1925. pošao je u osnovnu školu, a 1929. u gimnaziju na Širokom Brijegu. Nakon 6. razreda stupio je u novicijat 4. srpnja 1935. i uzeo ime fra Bazilije, a 30. srpnja 1936. položio jednostavne zavjete. Nakon toga pohađao je 7. i 8. razred gimnazije i 15. lipnja 1938. položio veliku maturu.    

Bogoslovija    

U rujnu 1938. započeo je studij bogoslovije u Mostaru, a 25. kolovoza 1939. položio svečane zavjete. Nakon 3. tečaja zaređen je za svećenika 29. lipnja 1941. Prvu misu rekao je u Drinovcima 13. srpnja 1941.    Kad je završio 4. tečaj, otišao je studirati crkvenu povijest u Rimu Antonianumu. Stigao je u Rim 25. siječnja 1943. Nakon usmenih ispita I. srpnja 1943. dobio je tzv. licencijat, pa je mogao predavati teologiju na svim teološkim ustanovama Reda. U Vatikanskom arhivu i Arhivu Zbora za raširenje vjere marljivo je istraživao vijesti i napisao povijest Trebinj-ske biskupije. To je obranio 10. srpnja 1945. kao doktorsku raspravu.

Od fra Dominika Mandićaje 1. travnja 1945. doznao da su partizani u Hercegovini ubili 40 franjevaca, a na Širokom Brijegu ubili sve koje su u samostanu našli. U rujnu 1945. nekoliko studenata iz Antonianuma provodilo je odmor u Grottaferrati. Među njima su bila četvorica iz Hercegovine: fra Zoran Ostojić, fra Vjekoslav Bambir, fra Miron Lasić i fra Bazilije. Na 3. rujna 1945. fra Dominik im je savjetovao da misle o obnovi širokobriješke gimnazije, pa da na državnom Sveučilištu studiraju gimnazijske predmete. Fra Baziliju je savjetovao zemljopis i povijest.

Škola Vatikanskoga tajnog arhiva

Škola Vatikanskog tajnog arhiva trajala je dvije godine, a poučavala je arhivistiku, paleografiju i diplomatiku. U tu školu otišao je 12. studenog 1945. Položio je ispit 27. lipnja 1947. i proglašen paleografom i arhivarom. List Osservatore romano donio je vijest o tomu. Zato je 17. srpnja 1947. imenovan generalnim arhivarom Franjevačkog reda.

Rimsko sveučilište

U isto vrijeme upisao se i na talijansko Državno sveučilište na Fakultet za književnost. Odlučio je studirati turski, da bi mogao proučavati turske dokumente o Bosni. Kad je 28. studenog 1945. došao na Sveučilište, prof. Ettore Rossi mu je kazao da se od 1928. turski jezik piše latinskim slovima i da se zove novoturski. Tako je započeo učiti novoturski. Godine 1947. položio je povijest islama i njegovih ustanova. 31. ožujka 1950. obranio doktorsku radnju o Trebinjskoj biskupiji pod Turcima.

Iz arhiva u javnost

Kad je arhiv 31. siječnja 1948. prenesen u novu kuriju, počeo je u njemu raditi. Ubrzo je morao na javnim sastancima govoriti o arhivskoj «radi. Godine 1949. na sastanku franjevačkih arhivara i bibliotekara održao je predavanje, koje je tiskano 1950. u Rimu.

Poslije toga je nastupao više puta i njegova su predavanja objavljivana 1950. u Madridu. 1954. u Parizu, 1970. u Vatikanu i 1983. u Zugu. Sudjelovao je na kongresima svjetovnih arhivara: u 1950. Parizu, 1956. u Firenci i 1972. u Moskvi.

Od 1956. bio je potpredsjednik Društva crkvenih arhivara, koje je održalo desetak kongresa do 1974. Tako je držao predavanja 1966. u Banju i 1967. u Padovi. God. 1967. napisao je priručnik za crkvene arhive pod naslovom Arhivistica ecclesiastica.

Proučio je izvore o fra Liberatu Weissu i njegovim drugovima, koji su ubijeni u Etiopiji 3. ožujka 1716. Na temelju toga Ivan Pavao II. proglasio je 20.studenoga 1988. blaženim fra Liberata Weissa i njegove drugove.

Annales Minorum

Arhivar Franjevačke kurije u Rimu bio je zadužen nastaviti djelo Annales Minorum (Ljetopisi Manje braće), koje je u 17. st. započeo irski franjevac Luka Wadding i objavio 8 svezaka... Fra Bazilije je objavio dva sveska: 1956. (godine 1661. - 1670.) i 1964. (godine 1671. - 1680.). U zbornicima je pisao o značenju toga djela.

Na znanstvenim skupovima

Nastupao je na više znanstvenih skupova: 1968. u Palermu prigodom pet stoljeća od smrti Juija Skenderbega; 1976. prigodom 300. godišnjice bugarskog biskupa i velikana Petra Parčevića; 1977. Lublinu o raznim reformama u Franjevačkom redu od god. 1517. do Francuske revolucije; 1978. u Sarajevu prigodom 500 godina od smrti bosanske kraljice Katarine Vukšić Kosača: u Mostaru 15. lipnja 1984. uz tisuću godina trebinjske biskupije o Trebinjskoj biskupiji za vrijeme turske vladavine. Sva su predavanja objavljena u znanstvenim časopisima.

Kad je u hrvatskim crkvenim krugovima sazrelo uvjerenje da Nikolu Tavelića treba proglasiti svecem, fra Bazilije je proučio sve arhivske spise  u Zboru za raširenje vjere i u Arhivu franjevačkog reda. Nakon napornog svestranog rada napisao je temeljit prikaz o blaženikovu životu i mučeništvu. Nakon toga je sve predao Kongregaciji za proglašenje svetaca. Kad je to pregledao Povijesni odsjek Kongregacije, odobrio je i tiskao pod naslovom Positio. Sve to su dali stručnjacima na daljnje proučavanje, kako to u Kongregaciji obično biva. Kad su u ondašnjoj Jugoslaviji nastali povoljniji uvjeti za život i javno djelovanje hrvatskih katolika,  blaženi Nikola Tavelić proglašenje je svecem 21. lipnja 1970.
Ostali spisi

Fra Bazilije je pisao u mnoštvu različitih časopisa u Domovini i u inozemstvu. Posebno je surađivao u hrvatskim glasilima širom svijeta: Luč, Hrvatska straža, Stopama otaca, Bosna Franciscana, Nova et venera, tjednik Danica, mjesečnik Hrvatski katolički glasnik i godišnjak Hrvatski kalendar, Studia Croatica u Buenos Airesu.

Briga za naše izbjeglice

Brinuo se i o Sjemeništu u Grottammare od 1947. -1950. i o Kolegiju za djevojčice i dječake u Grottaferratu, koje su došle 1947. iz Austrije.U proljeće 1947. fra Dominik je doznao da će Englezi doći u logor Bagnoli kod Napulja hvatati neke uglednije Hrvate i predati ih komunistima. Fra Bazilija je poslao u Napulj da to saopći kapelanu logora fra Osvaldu Tothu, kako bi on upozorio one kojima je bilo opasno da napuste logor. Našao je fra Osvalda i to mu saopćio. Kad se sutradan vraćao u Rim iz vlaka je vidio da su Englezi opkolili logor.

Bolnički kapelan

Nekoliko godina išao je svake nedjelje u Grottaferratu reći misu djevojčicama u kolegiju kojeg je osnovao fra Dominik za njih. Njima je propovijedao i ispovijedao ih. To je činio nekoliko godina, dok nisu naučile talijanski. Od 1954. u blizini franjevačke kurije jedna sestarska kongregacija sagradila je kuću i u njoj otvorila bolnicu. U njoj je fra Bazilije godinama svakodnevno slavio misu i ispovijedao.
Kasnije je 12 puta išao u Sjedinjene Američke Države i Kanadu radi propovijedanja i duhovnih vježbi.

Veza s Domovinom

Za nj je bilo veliko iznenađenje kada mu je u Rim došla jedna sestrana 7. srpnja 1962. i u prosincu 1963. brat Krešo. Ali najljepše trenutke fra Bazilije je doživio, kad je 1965. prvi put došao u Domovinu, i u rodnom Graovišću susreo svoje roditelje i ostalu brojnu rodbinu. Ponovno će doći više puta. Ali razumljivo je da su bili tužni susreti s rodnim selom kad je 22. listopada 1974. umro njegov otac Nikola i kad je 28. siječnja 1988. umrla njegova mama Matija. Fra Bazilije je silom prilika bio djelomično uključen u Rimske odjeke domaćeg spora u župama. I o tom je opširno napisao svoje uspomene.

Završetak službe u kuriji

Kad je 1985. završio službu u Arhivu Franjevačkog reda, fra Bazilije je prešao u Samostan svetog Franje a Ripa i uređivao arhiv Franjevaca Reformata. Tek 1995. pozvao ga je provincijal fra Tomislav Pervan da se vrati u Provinciju. Došao je u novi samostan u Zagrebu 18. prosinca 1995. i tu ostao do 18. srpnja 2016. Tada je preselio na Humac.

Pogled u budućnost

Otišao sam iz Hercegovine da se u nju vratim nakon tri godine. Međutim sudbina je htjela da se konačno vratim tek nakon 73 godine. Pred tom činjenicom moje misli staju i moje se razmišljanje gubi. Ne bih htio reći da mije u tuđini bilo gore nego da sam ostao u rodnom kraju. Pače, zahvaljujem Bogu što se tako dogodilo. Jer da sam bio u Hercegovini, zli ljudi koji su u njoj neko vrijeme zavladali, po svoj prilici uništili bi mi zemaljski život kao što su to učinili sa životima moje 66 redovničke braće. U svakom slučaju zahvaljujem Bogu što me je ovako kroz život vodio.  Tim više što me je  konačno doveo u rodni kraj da se u njemu saberem, da se pokajem za svoje slabosti iz prošlog života i pripravi me da se na koncu zemaljskog života susretnem s Njim i s Njim ostanem živjeti kroz svu vječnost.

Tako je fra Bazilije završio svoj životopis na Humcu,  siječnja 2017.

Prvi pohod rodnom zavičaju    
Godine 1965. Došao je u Rim fra Zlatko Corić, mladi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije... On me nagovorio da idemo. Nisam imao snage zatražiti jugoslavensku putovnicu, nego sam uzeo talijansku i kao Talijan zaputio se vlakom. Bez poteškoće prešli smo granicu... Konačno, došao sam k roditeljskoj kući. Pred njom me je čekao čitav zaselak. Bio sam neobično ganut gledajući pred sobom ljude, žene, djecu. S početka nikoga nisam poznavao. Dapače, ni svoje roditelje ne bih prepoznao da nisam bio siguran da moraju biti tu.

Malo po malo dolazio sam k sebi. Počeo sam govoriti s ljudima i tek onda shvatio tko su. One koje sam prije 23 godine ostavio mlade, ostarili su, djeca su narasla i uozbiljila se, a mladiće nisam mogao znati jer su rođeni nakon mog odlaska.

Moja mama samo me je gledala, zadugo nije ništa govorila. Kad je počela govoriti, rekla mi je daje s početka, nakon moga odlaska, mislila da ću se brzo vratiti, ali kasnije, kad su nastale zle prilike, obuzimala ju je radost što se nalazim daleko što se ne vraćam i konačno izgubila svaku nadu da će me ikada vidjeti. Ipak sada je vesela što smo se konačno ponovno sastali. Trebalo je vremena da čujem i doznam sve što se dogodilo kroz vrijeme otkako se nismo vidjeli.
Hodao sam na sve strane, posjećivao rodbinu i fratre. Bilo mi je zanimljivo da me i moje kolege nisu odmah prepoznali. Godine su me promijenile i od mene učinile drugog čovjeka. Ipak su mi ti svi susreti bili neizmjerno dragi. Dapače, i policija me je pustila na miru, ali doznao sam da uvijek znaju gdje sam sve bio...