Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Dr. fra Robert Jolić: Samostan Humac i njegove kulturne ustanove

jolic predavanjeVjerujem da je svima poznata činjenica da su upravo samostani kroz povijest, a i danas, bili rasadnici ne samo duhovnosti, nego i kulture. Držim da je većini poznato kako su upravo benediktinske opatije u zapadnoj Europi sačuvale i prenijele antičku kulturu i filozofiju, kako su stotine redovnika prepisivale stare tekstove, što biblijske, što teološke,

što filozofske te tako na najsavršeniji način unaprijedili zapadnu kulturu koje smo i mi baštinici. Osim toga, u istim su opatijama razvijane nove poljoprivredne kulture i načini obrade zemlje, pa je ne samo poljoprivreda, nego općenito zapadna ekonomija u velikoj mjeri utemeljena upravo na tim zasadama (proizvodnja piva otpočela upravo u takvim opatijama i drugim samostanima…).
Činjenica je da je upravo dolazak redovnika u naše krajeve, još od 13. stoljeća, i utemeljenje samostana uvelike utjecao na razvoj ne samo duhovnoga života, nego i na razvoj sveopće kulture. Osobito se to odnosi na franjevačke i dominikanske samostane u dalmatinskom priobalju, kao dakako i na one starije benediktinske i druge na istome prostoru. Prostor današnje Bosne i Hercegovine dočekao je najprije dominikance, još u 13. stoljeću, a potom franjevce koji osnivaju svoje samostane još od početka 14. stoljeća. Upravo su ti samostani bili rasadišta kulture, pa čak i kasnije, kad je zemlju pritislo tursko kopito i kad su franjevci tijekom slijedeća puna četiri stoljeća ostali jedini predstavnici Katoličke crkve na širokim prostorima naših zemalja u gotovo nemogućim uvjetima pod turskom vlašću. Koliko god su Turci uništili brojne samostane (među kojima i onaj u Ljubuškome) te pritiskli franjevce i katolički puk nesnosnim progonima i nametima, ipak su se kroza sve to vrijeme u samostanima njegovala kulturna nastojanja, pa makar i u najmanjoj mjeri. O duhovnome životu valjda ne treba ni trošiti riječi – jer da nije bilo franjevaca, danas u Bosni i Hercegovini sigurno ne bi bilo ni katolika ni Katoličke crkve, a onda (treba li to posebno naglašavati) ni hrvatskoga naroda i imena.
Koliko je god to dakle bilo iznimno teško i povezano s gotovo nepremostivim i nama danas nezamislivim poteškoćama svih vrsta, ipak su se franjevci i u tursko vrijeme trudili oko kulturnoga napretka, što se u prvome redu odnosi na pripremanje i tiskanje knjiga potrebnih kako za svećenike, tako za puk. Tako je nedavno proslavljena 400. obljetnica prve (danas poznate) tiskane knjige nekoga autora iz Bosne i Hercegovine, a riječ je o franjevcu Matiji Divkoviću, čija je knjiga Nauk krstjanski, pisana bosančicom (hrvatskom ćirilicom), tiskana 1611. u Veneciji (Mlecima). Valja samo spomenuti da je najprije trebalo izliti posebna slova za bosančicu, da je tiskanje bilo najuže povezano s daljinom tiskare, a sve dakako s velikim troškovima, pa je svaki pothvat takve vrste bilo svojevrsno herojstvo. Ovdje bi dakako bilo potpuno nemoguće ulaziti u detalje i donositi pregled i opis svih djela koje su franjevci objavili tijekom turske vladavine i kasnije, a i nepotrebno, jer o tome već postoje brojni pregledi.
Večeras na ovoj Noći otvorenih muzeja moja je zadaća reći nešto upravo o humačkome samostanu, u prigodi 150. obljetnice početka njegove izgradnje, te osobito o nastojanju humačkih franjevaca u širenju kulture, na brojnim područjima kulturne djelatnosti, pa i u onim prvim desetljećima postojanjima, kada je ovaj prostor još uvijek bio pod turskom vlašću, a osobito po prestanku te stoljetne tiranije. Dakako da na prvo mjesto stavljam upravo humački muzej, najstariji u Bosni i Hercegovini, jer je večeras Noć otvorenih muzeja.


Dva samostana

Izgradnja humačkoga samostana započela je 1867. godine. U prigodi proslave 150. obljetnice prošle smo godine održali znanstveni simpozij, a obljetnica je proslavljena i brojnim drugim manifestacijama.
Međutim i znatno ranije na ovome je prostoru postojao franjevački samostan, u današnjemu Ljubuškom (neki misle u blizini današnje crkve sv. Kate). Nije potpuno sigurno kada je sagrađen taj samostan u Ljubuškome, ali se može s velikom vjerojatnosti ustvrditi da je postojao u prvoj polovini 15. stoljeća. Naime, u dubrovačkim arhivima sačuvan je nalog Maloga vijeća iz veljače 1435. da upravnici carine u Drijevima (današnja Gabela) franjevcima u Ljubuškome isporuče veliki modij soli. To znači da su tu franjevci boravili i prije 1435. i imali svoje boravište; nije sigurno je li bila riječ o rezidenciji ili pravome samostanu. Svakako je samostan u Ljubuškome postojao prije turskoga osvajanja toga prostora. Postojao je i u prvih stotinjak godina turske vlasti. Spominje se u turskome dokumentu iz 1539./1540. (samostan sv. Gospođe u Ljubuškome), uza samostane u Mostaru, Zaostrogu i Makarskoj. Srušili su ga Turci 1563., tijekom potrage za biskupom duvanjskim fra Danijelom Vučićem ili Glasnovićem (Vocensis). Franjevci nakon toga bježe u Zaostrog, gdje se priključuju tamošnjoj samostanskoj obitelji i odatle pastoriziraju malobrojni preostali puk u Ljubuškome. Čini se da su se upravo ljubuški franjevci, točnije jedan dio te samostanske obitelji, još 1468. nastanili u dotadanjemu augustinskom samostanu u Zaostrogu. Augustinci su prije toga, zbog straha od Turaka, napustili svoj samostan i nastanili se u Sućuraju na otoku Hvaru. Konačno, po svršetku Morejskoga rata, brigu za ljubuške katolike preuzima samostan u Kreševu, 1700. godine. Sjedište župe je najkasnije od 1837. u Veljacima, a tu je bilo i u nekim mnogo starijim razdobljima (primjerice, već 1599. godine).
Franjevci su na Humcu od 1855., kad se župa Humac odcijepila od matične župe Veljaka. Zemljište za izgradnju buduće župne kuće i crkve (a kasnije i samostana) kupio je veljački župnik fra Anđeo Kraljević (kasnije biskup) još 1850. godine. Prvi župnik bio je fra Jozo Cigić. Nije posve jasno gdje je fra Jozo boravio prve dvije-tri godine župnikovanja, jer je gradnja prve župne kuće izvedena 1857. i 1858.: sagrađena je nad nekim starim podrumom s kamenim svodom, koji se nalazio na spomenutome imanju, možda još iz rimskoga razdoblja. Kuća je bila duga 18, a široka 14 lakata. Ta je kuća ipak bila samo privremeno rješenje; razmišljalo se o gradnji samostana. O tome je odluka donesena 1865. S tom je svrhom kupljeno najprije od muslimanskih veleposjednika zemljište u blizini župne kuće. Za izgradnju je dobiveno i odobrenje (ferman) od ministarstva u Carigradu, u ime odsutnoga sultana Abdul-Aziza. Temeljni razlog za izgradnju samostana bila je sve veća skučenost i preopterećenost dotada jedinoga samostana koji su hercegovački franjevci imali, onoga na Širokome Brijegu: u njemu je bila i uprava Kustodije, i novicijat, i sjemenište, i klerikat, kao i uprava samostana i župe Široki Brijeg. Taj je samostan trebalo rasteretiti izgradnjom novoga, u koji su franjevci namjeravali smjestiti novicijat i barem dio školskih zavoda. U igri je bilo i još nekoliko prijedloga, primjerice da se novi samostan gradi u Posušju, Brotnju ili Duvnu, ali je na kraju ipak prihvaćena ideja o izgradnji samostana u neposrednoj blizini grada Ljubuškoga, na Humcu.
S gradnjom samostana otpočelo se nakon što je 4. travnja 1867. biskup fra Anđeo Kraljević blagoslovio temeljni kamen. Uprava i nadzor nad gradnjom povjerena je fra Andriji Šaravanji, koji je kasnije pošao u prošnju za samostan, a njega je kao nadzornik radova naslijedio fra Nikola Šimović. I drugi su franjevci išli u prošnju po Europi kako bi skupili dostatna sredstva za dovršetak izgradnje. Samostan nije građen po nekome točno određenom planu, nego dio po dio u nekoliko faza. Najprije je građeno krilo, uz već postojeću župnu kuću. Ta je izgradnja dovršena do kraja 1870. pa su se u samostan prvi uselili đaci (sjemeništarci) sa svojim učiteljem, na početku 1871. godine. Istodobno se gradila i crkva sv. Ante, čija je izgradnja dovršena 1869. godine. Uz crkvu su bili predviđeni i hodnici za šetnju, a u samostanskome krilu kapelica, sobe, knjižnica, kuhinja, blagovaonica, razgovornice i učionice. Nakon izgradnje istočnoga krila pristupilo se izgradnji i zapadnoga, predviđenoga za novicijat. Zapadno je krilo dovršeno najkasnije do 1876., kada su u nj uselili novaci sa svojim meštrom, a iste je godine nova zgrada s dvama krilima i crkvom proglašena samostanom. Župni ured također je iste godine premješten u samostan. Stara kuća, koja je zauzimala južni dio istočnoga samostanskog krila, bila je posve trošna, pa ju je provincijal fra Nikola Šimović 1894. godine dao srušiti te je iste godine u potpunosti iznova sagrađena. Tako je istočno krilo u svome današnjem obliku u potpunosti dovršeno sljedeće, 1895. godine. Konačno je pred Drugi svjetski rat sagrađeno i treće krilo: za vrijeme provincijala fra Mate Čuturića sagrađeno je i južno krilo samostana (1936.), jer se već odavno osjećala potreba za dodatnim prostorijama. Samostan je bio teško oštećen u ratu, u savezničkome bombardiranju 1944. godine: južno je krilo izgorjelo, zapadno napola porušeno, a istočno narušeno. Južno i istočno krilo obnovljeno je 1958. – 1961., a zapadno je 1965. najprije potpuno srušeno te do 1967. izgrađeno nanovo. U nj je ponovno smješten novicijat, knjižnica i 1984. godine dio muzeja. Kasnije su u tome dijelu potpuno uređene prostorije u koje su smješteni sjemeništarci: nakon što se odustalo od projekta sjemeništa na Humcu i te su prostorije napuštene.

Novicijat i školske ustanove

Više nas večeras zanima ispunjavanje zadaće prenošenja svjetla kulture. Humački se samostan upravo na tome području može pohvaliti kao rijetko koji na našim prostorima. Ponajprije, samostan na Humcu najuže je povezan s novicijatom hercegovačkih franjevaca. Nakon odcjepljenja od Bosne Srebrene (1844.) novicijat se najprije vrlo kratko nalazio u Mostarskome Gracu, a potom na Čerigaju (1844. – 1848.) do otvaranja prvoga samostana, onoga na Širokome Brijegu. Odatle su novaci prešli u novi samostan na Humcu 1876. godine i s malim prekidima ostali sve do danas. Tako su brojni mladi franjevci, njih valjda više od tisuću (među njima i ja), tijekom proteklih 140 godina upravo na Humcu proučavali franjevačke početke, duhovnost, izvore i povijest te tako urastali u 800-godišnje tkivo franjevačkoga pokreta.
K tomu, u humačkome su samostanu od početka 1871. do 1889. boravili sjemeništarci („humačko razdoblje Franjevačke gimnazije“), za koje je tu bila organizirana nastava. Na Humac su 1876. godine bili premješteni i studenti filozofije: oni dakle koji su svršili novicijat nastavili bi u istome samostanu dvogodišnji studij filozofije. Od godine 1940. u preuređenome dijelu novicijata drži se nastava za prvu i drugu godinu bogoslovije (to je bila ispostava Franjevačke bogoslovije u Mostaru). Ta je odluka donesena kako bi se rasteretio mostarski samostan jer je bilo jasno da će bogoslovi ubuduće, zbog rata, teško moći ići na studij u inozemstvo. Tako su brojni naraštaji đaka Hercegovačke provincije upravo na Humcu desetljećima upijali kako slatke napitke humanističkih znanosti, ali i počinjali prve filozofske ili teološke korake. Ta je uloga humačkih franjevaca upravo neprocjenjiva: tu su stasali ne samo budući pismeni pastoralci, nego i profesori, štoviše doktori na raznim znanstvenim područjima.
I još nešto iznimno važno: franjevci su upravo u prostorijama stare župne kuće na Humcu, u neposrednoj blizini samostana, godine 1867. otvorili pučku školu. To je u to vrijeme bila jedina škola na prostoru od Čapljine do Gorice kod Gruda (do granice s Austrougarskom Monarhijom). Tako su brojna djeca, i ne samo s Humca i Ljubuškoga, nego i iz puno udaljenijih sela, prva slova naučila upravo od franjevaca na Humcu. Rekao bih da upravo tu, u podučavanju siromašnoga i potpuno nepismenoga katoličkog puka, koji već stoljećima nije mogao upijati slatko piće niti najosnovije pismenosti, treba gledati onu kao čelik čvrstu povezanost franjevaca i njihova puka, kao i njihove brige za puk koji im je Božja Providnost dala na skrb: čim je turska stega malo popustila, sredinom 19. stoljeća, dakako pod pritiskom zapadnih (kršćanskih) sila, franjevci odmah u svojim skučenim prostorijama osnivaju pučke škole da bi svoje vjernike, osobito djecu, naučili pismenosti, pa makar i osnovnoj. Prva takva škola osnovana je u Hercegovini još 1852. u prostorijama biskupske rezidencije u Vukodolu na ulazu u Mostar, pod vodstvom biskupa fra Rafe Barišića, a potom su ih franjevci do austrougarske okupacije zemlje 1878. osnovali ukupno 15-ak u Hercegovini. Te su škole od 1882. počele preuzimati državne vlasti, ali su franjevci i u kasnijim desetljećima najaktivnije sudjelovali u izgradnji brojnih novih škola u čitavoj Hercegovini.

Muzej

Zanimljivo je da je 1884. godine u humačkome samostanu otvoren i prvi muzej u Bosni i Hercegovini, četiri godine prije osnutka Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Muzejska je zbirka nastala ponajviše zalaganjem fra Anđela Nuića, kao i uprave Kustodije i ostalih franjevaca koji su darovali različite izloške što su imali u svome posjedu. No ovdje moramo napomenuti da se redovito zaboravlja da ideja o osnutku samostana postoji već otkad postoji sama ideja o izgradnji samostana na Humcu. Iako naime i u Spomeniku (knjizi upisa arheoloških izložaka) sami fra Anđeo bilježi da su se izlošci počeli skupljati godinama prije samoga otvaranja zbirke, previdjeli smo da davno prije njega isto to napominje i fra Petar Bakula, u Šematizmu iz 1867. godine: „I da se ne zaboravi, ovo treba zabilježiti: Od nas starijih u misijskom poslu nema nijedan koji nije štogod od starina poslao u samostan, a neki i više komada radi vrlo pohvalnoga čuvanja. Ovo bih htio ostaviti zabilježeno i namijeniti u prvom redu onima koji drže da su franjevci beskorisni teret zemlji, i da se ni o čemu drugom ne brinu nego o kuhinji“ (str. 159). Tako saznajemo da je upravo humački samostan već od samoga početka izgradnje, koja je započela upravo 1867., kad je pisan i Šematizam, bio predviđen za muzejski postav. Tako je jasno da nije riječ o ideji fra Anđela Nuića, nego je ona postojala (barem) od 1867., dakle punih 17 godina, ili više, prije otvaranja samostanske zbirke – prve u Bosni i Hercegovini. U tom projektu očivanja kulturne baštine, kako zabilježi fra Petar Bakula, sudjelovao je velik broj hercegovačkih franjevaca, a mnogi su drugi i u potonjim desetljećima također donirali samostanskoj zbirci brojne druge predmete koje svjedoče o tisućljetnoj prošlosti hercegovčakog područja.
Fra Anđeo je brižljivo vodio dokumentaciju o primljenim darovima i prikupljenim izlošcima, sačuvanu do danas (Spomenik). U prigodi 100. obljetnice osnutka muzeja na Humcu je održan znanstveni simpozij, a kasnije su radovi objavljeni u zborniku 100 godina muzeja na Humcu (1884-1984), Ljubuški, 1985. godine. Posve nove prostorije za muzej uređene su u novije vrijeme (2001./2002.) u podrumskome dijelu samostana, zalaganjem gvardijana fra Branimira Muse. Upravo ćete te prostorije obići i vi večeras, u Noći otvorenih muzeja, kako biste mogli svojim očima na jednome mjestu pogledati tolika svjedočanstva davnoga života na našim prostorima. A stara je mudrost da oni koji ne poznaju svoju prošlost teško da mogu imati i sigurnu budućnost.
Najvrjedniji je izložak dakako Humačka ploča iz 11. stoljeća, pisana glagoljicom s primjesama bosaničkih slova, a govori o crkvi sv. Mihovila koja je u to vrijeme bila sagrađena negdje na humačkome području. Čuva se u muzeju kao najdragocjeniji spomenik kulture ne samo u Hercegovini nego i na širemu području. Upravo iz toga spomenika saznajemo da se na Humcu, u blizini današnjega samostana i crkve, nalazila i davna starohrvatska crkva iz 10. ili 11. st. Na ploči naime piše (prevedeno na suvremeni jezik): „† U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je crkva arkanđela Mihovila, a zida je Uskrsmir, sin Bretov, župi Vrulji, i njegova žena Pavica.“
Iznimno su vrijedni dakako i izlošci iz starijih razdoblja, a najvrjednije su svakako nadgrobne ploče s natpisima iz rimskoga vremena.

Knjižnica

Poznato je da knjižnica humačkoga samostana ima vrlo rijetke i stare knjige, kao i bogat fundus novijih izdanja. Prije je knjižnica bila smještena u zapadnome samostanskom krilu, kamo je prenesena 1968. godine. Nije bila sustavno uređena, pa stoga i teško pristupačna. Godine 2004. gvardijan fra Branimir Musa osigurao je sredstva i dao urediti potpuno novu knjižnicu, s pokretnim metalnim policima. Nakon toga se pristupilo upisivanju knjiga na sustavan i suvremen (računalni) način počevši od starijih i vrjednijih knjiga: od 1510. do 1899. u knjižnici se čuva 3657 jedincatih primjeraka. Nakon toga se nastavilo s upisom i ostalih knjiga. Tako je sada knjižnica dostupna i javnosti.

Zbirka umjetnina „Majka“

U novije vrijeme u samostanu je otvorena vrijedna i jedinstvena Zbirka umjetnina “Majka”. Zbirka je zajednička zamisao dr. fra Ljudevita Rupčića i dr. fra Viktora Nuića, a oni su je darovali humačkomu samostanu. Smještena je u nanovo uređenim prizemnim prostorijama u zapadnome samostanskom krilu, a svečano je otvaranje upriličeno 8. svibnja 2004. Prostorije su uređene zalaganjem gvardijana fra Branimira Muse, a spomenuti je dvojac izloške skupljao godinama. Riječ je o slikama, reljefima i skulpturama, ukupno oko 250 umjetnina, od čega 140 skulptura. U svibnju 2008. otvoren je prošireni postav Zbirke umjetnina „Majka“ i predstavljena istoimena monografija.

Usmjerenje za budućnost

Kao što sam već napomenuo, čuvanje i bavljenje prošlošću najsigurniji je zalog za budućnost. Njegovanje kulture i pismenosti siguran je znak stabilnosti jednoga naroda koji se na taj način brine ne samo o svojoj prošlosti nego ujedno i o sadašnjosti i budućnosti. Osobito potičem vas mlade da se posvetite učenju, da s radošću stječete nova znanja i da istražujete i njegujete svoju kulturnu baštinu. Jer sigurno je da pismen čovjek neće dopustiti da ga drugi ugnjetavaju i neprestano postavljaju svoja pravila – bilo da je riječ o osobnoj, bilo o nacionalnoj razini. Sigurno je da osoba koja uči svirati i sluša lijepu glazbu nikada neće slušati turbo-folk jer će jasno raspoznati da je riječ o radikalnom nijekanju kulture i umjetnosti. Nezamislivo je da bi školovana osoba, finih manira, mogla škripati automobilskim gumama i gazati cvijeće po zagrebačkim parkovima (po čemu su nas, nažalost, nekoć prepoznavali u Zagrebu). Nikada nacionalno svjesna osoba neće postati izdajica svoga naroda niti dopustiti da njegov narod truju bezbožni i protunacionalni ideološki sustavi – kako nam se događalo sve donedavno. Pismenost, kultura, znanje, umjetnost – jednom riječju – najsigurnije su brane i načini otpora protiv tuđinskih presizanja i ugnjetavanja, kao i najbolji zalog očuvanja vjerskoga i nacionalnoga identiteta jednog naroda, pa tako i našega hrvatskoga. Pogotovo ovdje na ovim balkanskim vjetrometinama, na kojima živimo, ali i na kojima smo unatoč prestrašnim pritiscima i progonima kroz prošlost ipak uspjeli opstati.
Ne bih želio da budem pristran (jer sam i sam franjevac), ali mislim da imam pravo reći kako velike, zapravo najveće zasluge za očuvanje katoličke vjere i hrvatske nacionalne svijesti pripadaju upravo franjevcima. Među njima i humačkim franjevcima, koji su tijekom proteklih 150 godina svim silama radili ne samo na očuvanju vjerske i nacionalne svijesti, nego i na njegovanju pismenosti, školstva i kulture. Nije stoga nikakvo čudo da je upravo ovdje osnovana prva arheološka zbirka u čitavoj Bosni i Hercegovini, prije više od 130 godina. Večeras imate prigodu (još jednom) pogledati taj muzej i diviti se svemu onome što je čovjek na ovim prostorima sagradio u prethodnim tisućljećima, kao i što je čovjek di danas sačuvao od toga povijesnog blaga.

 

Humac, 25. siječnja 2017.


dr. fra Robert Jolić