Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Fra Velimir Mandić: Propovijed prigodom 20. obljetnice oslobođenja naših krajeva, 17. lipnja 2012.

fra velimirMisna čitanja 11. nedjelje kroz godinu - 17.6.2012.
Braćo i sestre! Dragi branitelji, dragi misari…
Na koji način priopćiti Božju poruku vama, dragi branitelji, danas nakon 20 godina od oslobođenja svojih kuća, imanja, kraja,  naroda…, kako vam izložiti Božju volju? To je teška, naizgled nezahvalna zadaća. Povijest proroštva govori nam da su i Božji ljudi - proroci, govorili Gospodinu kako su nedorasli zadatku i nesposobni.
Oni, kojima je dodijeljena ta uloga, ne smiju zatajiti. Tako sv. Pavao piše svom vjernom učeniku Timoteju: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom: 'propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom'!“ (2 Tim 4,1-2).
Za Izraelski narod asirsko i babilonsko sužanjstvo bila su to doista mučna i mračna vremena, tjeskobna i pogibeljna, kada Bog poziva i šalje proroka Ezekiela. U njegovo se vrijeme narod, na čelu s kraljem, odmetnuo od Boga. Nepravda je postala načinom ponašanja u svim porama života, a žrtva je bio siromašni, potlačeni, poniženi i ucviljeni puk. Više se vjerovalo oružanoj sili i vojnom savezu s Egipćanima nego Bogu. Narod je počeo slijediti lažne proroke…
Babilon je postao mjestom sramote i poniženja, ali i otrežnjenja. Sve su imali, i sve su izgubili, ali progonstvo nije posljednja Božja riječ. Bog svom narodu pruža novu priliku. Od naroda se očekuje samo jedno: suočiti se s vlastitom grešnom prošlošću, pokajati se i obratiti se.
Stoga nam naše današnje prvo čitanje predstavlja Boga kao vrtlara. Ono što kani učiniti, sam će učiniti. „Ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem, zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi“ (17,24).
Cedar, koji će izrasti iz Božjom rukom odlomljene i posađene grančice, postat će ponosno stablo, drvo divljenja, okupljanja, drvo života i hrane u izobilju.
Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, koji je „radi nas ljudi i našega spasenja sišao s nebesa“, naviještao je radosnu istinu o kraljevstvu Božjem, koje se rađa na otajstven i skriven način. Njegova snaga izvire iz Isusova života, nauka, smrti i uskrsnuća. Po njemu, naša kršćanska i vjernička nada uvelike nadilazi mjerila i pravila ovoga svijeta.

Tema prvog čitanja i poruka današnjeg evanđelja uzajamno se prožimaju.
Drugo čitanje nastavak je prošlonedjeljnog razmišljanja sv. Pavla o pitanju ovozemaljskog života – usmjerenog prema vječnosti.
„Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (5,7). Apostol naroda ne želi, zacijelo, reći da mi kršćani zatvorimo oči pred jedinstvenim prirodnim ljepotama – kojima je Bog na poseban način obdario našu domovinu, pred nebrojenim ostvarenjima i djelima ljudskog uma i srca. Poruka je da u tom svom hodu uvijek budemo vjernici, a ne da se pretvorimo u nijeme i pasivne promatrače, kakvih smo – uz dužno poštovanje – imali napretek u svojoj nedavnoj prošlosti.
Sv. Pavao izjednačava ili poistovjećuje naš život s našim putom. Vjera je gledanje cilja.
U svom hodu ili na svom životnom putu, moramo iskusiti i samu smrt, koja je zapravo dio života. Upravo po njoj ili kroz nju „svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim“. Smrt je prolaz iz ovoga života u drugi, ona je tunel koji nas dovodi u svjetlo vječne domovine, put do naručja Očeva.
Kakve veze ima ono naše današnje čitanje iz riječi Božje s nama danas koji se sjećamo spomena 20 godina oslobođenja naših obitelji, naši kuća, našega kraja, našega naroda…?!?
Ima, i te kako!
Sjećamo se onoga straha od ondašnje vlasti koja je počela već od Prvog a nastavila se u Drugom svjetskom ratu! Sjetimo se onih tisuća naših djedova i rodbine koji su pobijeni na Križnom putu, bacani i jame, zatvarani po raznim logorima i zatvorima… Možemo li svu tu našu hrvatsku povijest usporediti s poviješću izabranog Božjeg naroda, Izraela? I te kako! Baš smo slični u mnogočemu… pa kako su Izraelci čeznuli za slobodom tako smo i mi čeznuli za vlastitom slobodom… Zar nam nisu već 1971. u hrvatskom proljeću naši studenti otkrili  da nas se sustavno krade i ponižava… zar nam ne treba sloboda i mir, poštovanje i napredak…?
Kad se 1990. počela širiti tuđinska megalomanija i želja za potpunom prevlašću nad cijelom našom Domovinom, kad su tenkovi zabrujali našim cestama, kad su nam srpsko-crnogorske bradonje zauzeli prolaze Mostaru, Čapljini, Stocu, Kupresu, Ravnom…, kad je Vukovar već bio u razaranju, kad su Osijek,Vinkovci, Sisak, Daruvar, Gradiška…rušeni, kad je Dubrovnik granatiran sa svih strana, kad je Split napadan s mora, kad su Šibenik i Zadar bili potpuno izolirani, kad su Benkovac, Škrabrnja, Gospić, Knin…. potpuno „očišćeni“ od hrvatskog življa, kad je po tim prostorima svaka hrvatska kuća spaljena ili srušena… jasno je da se u nama rodila potreba da se obranimo i oslobodimo od stoljetnog ropstva! Eto, tu se osjetila ona Božja najava iz Starog zavjeta da će On sam posaditi cedrovu grančicu koja će postati stablo veliko i snažno, …
Tada se u nama pojavila neka nevidljiva sila …
U zraku se osjećao ponos što smo Hrvati, zanos, svugdje se orila himna „Lijepa naša“, na svakom koraku naš barjak hrvatski, čovjek se vraća iz Njemačke da brani svoju domovinu…Pomoć stiže od Hrvata sa svih strana svijeta.  Hvala im! Mnogi dragovoljno odlaze u Hrvatsku kako bi se javili u hrvatsku vojsku ili hrvatsku policiju…
Sjećam se kako smo tješili, ali iz uvjerenja, one kojima se nešto teže dogodilo, da će sve biti bolje i ljepše, napravit ćemo nove tvornice, nove putove, nove škole, izgradit ćemo bolje odnese među ljudima, volit' ćemo se više i poštivati… kad dođe hrvatska sloboda – živit' ćemo bolje nego u Švicarskoj… svakom će biti dobro, svatko će uživati i radovati se uspjehu jednih drugima…
I onda je i u nas krenulo: prodavala se krava, a zna se što je značila krava za obitelj – bila je hraniteljica – kako bi se mogla kupiti puška!
I počeo je pravi rat! Nitko od nas nije niti znao što je to rat… samo smo čuli od djedova i očeva…
Sjećam se onog ispovijedanja i sv. pričešćivanja po brdima, u bunkerima, na prvim crtama obrane…
Sjećam se ispraćaja na bojišnicu…moga straha za svakog od vas:  što će biti, hoćete li se vratiti živi i zdravi, kako će vaša djeca i vaše obitelji doživjeti ako vam se ne daj Bože što ružno dogodi, ako nekoga rane, ako netko pogine…?
A onda onih strašnih dana i događanja s Krivodola…
Pa skoro svaki dan netko ranjen, netko poginuo, raketiran Ljubuški i poginuli djeca i civili…
Pa međusobno ubijanje i proganjanje po Ljubuškom ili po selima…
Pa straha koji nas je zahvatio kad je poginuo p. Blaž Kraljević i njegova pratnja: hoće li, ne daj Bože, udariti brat na brata…?
Straha kad je poginuo p. Zvonimir Čuvalo u Mostaru: hoće li biti novog krvoprolića…?
Sad, kad je sve prošlo: listamo vaše ratne uspomene – dnevnike… da je Bogda svatko vodio svoj dnevnik….
Evo nekoliko kratkih zapisa: Iz dnevnika nekih od vas:
•    Noć na Krivodolu: Ante i ja iza zida, imamo 5-6 bombi pred sobom. Pucnjava, granate oko nas… odjednom se čula neka čudna pucnjava, mislili smo  je da su četnici pred samim zidom. Mi zgrabili bombe i samo što ih nismo počeli bacati… onda mi je palo na pamet da je granata pogodila žice dalekovoda i da je ta huka baš od zvuka žica… Rekao sam: „Ante, ne boj se, ovo žice zuje što ih je pogodila granata… tako je i bilo. Ostali smo živi. Hvala Bogu.
•    Još jedno sjećanje s Krivodola: puca iz svih oružja, ja za zidom, rođak mi svega 3-4 metra lijevo, imamo nešto metaka i nekoliko bombi, i mi pucamo ali i štedimo municiju – jer ako nam ponestane tko će nam donijeti drugu, već se čulo da su neki naši ranjeni pa i poginuli… i ja sam bio spreman umrijeti, ne bježimo, pomirio sam se s tim samo neka netko ima malo vremena da se organizira obrana… odjednom ne čujem rođaka da puca… pomislio sam da je pogođen, mrtav, ne smijem ni glavu podići da vidim što je s njim, ipak sam malo pogledao… a on ostavio pušku pored sebe i moli! …
•    „Petica“ na Drenovcu: tek što smo izvršili smjenu, počastila nas je granata koja je pala uz sami bunker… nedugo zatim pogodila nas je granta točno na krov bunkera, unutra je bila takva prašina da se međusobno dugo nismo niti vidjeli…palo  je barem 50-ak granata oko nas i našega položaja, ali hvala Bogu svi smo živi… nema niti panike…
•    Još nešto s „Petice“: „Grante su padale dosta blizu našega zaklona. Detonacije potresu unutarnje organe i zaustavljaju dah, ima se osjećaj da će cijela utroba prsnuti. Strah su nam zadavala i rasprskavajuća municija, pukne u zraku, a misliš da je pred tobom.“
•    Još nešto s Drenovca: čim smo se počeli obarati niz padinu, četnici su nas vjerojatno ugledali i odmah su otvorili po nama vatru iz teških mitraljeza. Polijegali smo odmah i počeli se pojedinačno prebacivati preko puta u šumu. Kod čatrnje smo se, hvala Bogu, nepovrijeđeni skupili, osvježili se vodom, te nastavili put na bunker.“
•    Nešto iz Bosne: „Nikad nisam mogao ni pomisliti da ću svoj 43. rođendan dočekati u Bosni na bojišnici, i to  na nepoznatom predjelu…“ Pomislio sam da se više nikad neću živ vratiti…
•    I još nešto iz Bosne: „Na Repetitoru smo kupili mrtve… našli smo jednog neprijateljskog vojnika ranjena u nogu, ali živa… izdržao je 10-ak dana među mrtvima… shvatio sam koliko je vrijedan život! Zbrinuli smo ga i kolima hitne pomoći odvezli u ratnu bolnicu… ostao je živ…“
Mnogi ste se u ovome prepoznali… Mnogi ste požalili što niste pisali svoja iskustva… za povijest, za djecu, za unuke, za prijatelje…
A gdje smo sada, 20 godina poslije svega?    
Jučer je hrvatski predsjednik Ivo Josipović javno priznao da nam je svima ponestalo onog pobjedničkog zanosa.
Znam da vam smeta spoznaja da današnji bogatuni oko vas ne bi imali niti 90% svoga bogatstva da  nije bilo vas.     
U našem narodu postoji mudra izreka: „gnjio krumpir pokvari puno krumpira oko sebe“… zato se gnjili krumpiri razvrstavaju od zdravih…
Savjetujem vam da kao što ste se, pouzdani u Boga, borili protiv neprijatelja – danas se borite protiv izdajnika!
Često se pitam:
1.    Kakav je položaj preživjelih branitelja, ranjenih ili zdravih? Imaju li svi radna mjesta, ili ranjeni i nesposobni zaštitu? Što nositelji vlasti s hrvatskim nazivom čine za ravnopravnost našega naroda, za njegov materijalni, društveni i kulturni napredak…?!
2.    Što će biti ako nas, ne daj Bože, za 10, 20 godina zadesi ista sudbina… Neprestano molimo za mir…ali povijest nas uči da svaka druga ili treća generacija Hrvata - gine u ratovima! Prvi svjetski rat… ratovali su i ginuli su naši pradjedovi… Drugi svjetski rat, ratovali su i ginuli su nam djedovi i očevi… Domovinski rat: ratovao je i ginuo ondašnji naraštaj…
3.    Ponavljam pitanje: hoće li ovdje biti Hrvata za 20, 30, … godina. Hoće li imati tko braniti našu povijesnu grudu hrvatsku…Ovih smo dana u devetnici sv. Anti razmišljali o raznim problemima koji nas uništavaju: droga, alkohol, kocka, rastave brakova…
Ima i drugih:
    Neosnivanje brakova, ostade nas mnogo samih ko' ćuk! Ako se nisi oženio, ako nisi spreman preuzeti brigu i odgovornost prema svome životu, što očekivati od drugih…?
    Zaustavili smo rađanje na 1-2 djece… samim time smo ugrozili najnormalniji prirodni prirast našega naroda… Nažalost, pogubno odijevanje djevojaka, bolesti i razni stresovi muškaraca učinili su da su mnogi brakovi ostali bez djece. Stoga je i prirodni prirast još i manji…
Djeco poginulih branitelja: Kad su vaši očevi ginuli neki ste bili mali, neki toliko mali da pokojne očeve niste niti zapamtili, a neki ste se možda poslije očevi smrti i rodili... Vaši su očevi pisali našu povijest, svima nama izborili slobodu, a vama je njihova smrt otela ljubav, očev zagrljaj, savjet, sigurnost… No, morate priznati da je očeva smrt vama donijela i neke privilegije: mirovine,  školu, posao… možete i morate bit ponosni na svoje očeve! Ali molim vas da ne osramotite obraz i krv svojih očeva!
Branitelji: sjetite se onoga što vas je vuklo u obranu svoje domovine, svojih ognjišta, svoje obitelji… To je bila ljubav, zanos, želja za slobodom… iz ljubavi ste bili spremni i poginuti, ostati bez udova, ranjeni… samo da naša zemlja bude slobodna od onih koji nas ne vole… koji su nas izrabljivljali…
Što vam se čini, bi li danas bilo potrebno da nas branite od onih koji nas danas izrabljuju, koji danas truju našu mladež drogom, prostitucijom, kockom, kriminalom, od onih koji razvaljuju svetost svoje i tuđe obitelji, koji se rastavljaju i navode na rastavu nečije obitelji…od onih koji  kupuju lažne diplome kako bi zauzeli mjesto nekome tko je studijem i strukom zaslužio da bude zaposlen…? Treba li nas čuvati  od svakog zla koje nas je snašlo, koje Sotona sije i raznosi preko neodgovornih nazovi „Hrvata - katolika“ …?
Poštovani branitelji,  danas među nama nema onih koji su poginuli… neki na bojišnici, neki na neki drugi način…, svatko je dao svoj doprinos… svima njima hvala… Moglo nas je poginuti na stotine… ipak nas je čuvao dragi Bog, Blažena Djevica Marija (krunice oko vrata), sv. Ante… (pričali ste mi da ste zajednički molili u bunkerima), a da ne spominjem silne molitve, krunice i mise, zavjete … po našim selima i kućama i crkvama! A Bog je uslišao naše i vaše vapaje!
Poštovani branitelji, drage obitelji naših branitelja – živih i poginulih ili umrlih – vratimo se današnjem Evanđelju:
Mali događaji, kojima se Bog služi da se dogode velika djela, kao što je odlomljena i zasađena grančica, kao što je gorušičino zrno posijano u zemlju, dovoljna su da se Bog proslavi i čovjek usreći, ovdje i u nebu. Ukratko, današnje Evanđelje i njegova poruka kršćanima i svijetu, poziv su na nadu. I na zahvalu, ne samo „što pogleda na neznatnost službenice svoje“, nego što i naša malenkost može poslužiti izgradnji boljega i pravednijeg svijeta. Učinimo što možemo i u potpunosti ćemo opravdati svoje ime „hrvatski branitelj“!
I zaključio bih jednom pričom koju je napisao ruski pisac Ivan Turgeljev.
On opisuje jednoga čovjeka, jako siromašna, bolesna i sama… jednom taj jadnik kroz prozor ugleda na ulici pred svojom kućom nekog prosjaka. Izgubljen, jadan… a ovaj čovjek razmišlja kako bi bilo dobro da mu nešto dadne… vrti se, gleda… nema ništa što bi mu moglo pomoći. I onda, onako tužan, izađe pred kuću, pred toga siromaha, zagrli ga i veli mu: „Oprosti, prijatelju, oprosti mi što ti ja ne mogu ništa dati“. Priča veli da su se oči ovoga prosjaka napunile suzama i da mu je u pogledu izvirala zahvalnost što ga barem netko razumi.
Draga braćo, dragi branitelji, dragi vjernici!
Na  dan sv. Ante, na pučkoj misi, naš je provincijal lijepo rekao: „Uz ostale kreposti među katolicima, a često i nekatolicima, sv. Ante je diljem svijeta poznat po skrbi za siromašne i po brzoj pomoći u nalaženju izgubljenih stvari. Postoje nebrojena svjedočanstva o brzoj pomoć sv. Ante u pronalaženju izgubljenih stvari. Zahvalni smo našem Svecu za svaki njegov zagovor, ali danas bih vas pozvao da se usudimo moliti ne samo za izgubljene stvari. Molimo ga da nađemo dobar posao od kojega ćemo podići svoju obitelj. Molimo sv. Antu za izgubljene osobe, za izgubljene odnose, za izgubljeno dostojanstvo, izgubljene prijatelje, supružnike, mladiće i djevojke. Molimo danas sv. Antu da kao kršćani nađemo sebe!“
Amen!