Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Uočnica sv. Anti

biskup mateVečerašnjim misnim slavljem kojeg je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, uz koncelebraciju više svećenika, završila je devetodnevna priprava za blagdan sv. Ante, zaštitnika župe Humac. Devetnicu su predmolio humački gvardijan fra Velimir Mandić  sa mladima župe Humac koji su u 13 zaziva molili zagovor svetog Ante , a pjevanjem je uzveličala FRAMA Humac potpomognuta i ostalim hercegovačkim framašima.  Na završetku slavlja mons. Uzinić je molio za djecu i zazvao Božji blagoslov po zagovoru sv. Ante.



Biskup Uzinić je u svojoj propoviejdi govorio o važnosti odgoja u današnjem modernom svijetu. Naglasio je kako istinska sloboda nije dopustiti svojoj djeci da čine što hoće, nego je naučiti djecu da u mnoštvu ponuda koje im se danas nude znaju izabrati prave stvari, znaju izabrati ono što je dobro, vrijedno, ono što je trajno, a to se djecu ne može naučiti ako ih ne odgajamo, ako njihov odgoj prepuštamo drugima, ako ih prepuštamo televizoru, različitim revijama za mlade i internetu, koji ih svojim učenjem i svojom logikom koja relativizira sve tradicionalne i vjerske vrijednosti život usmjeruje i što je najgore zarobljuje modernim potrošačkim i uživalačkim mentalitetom i onesposobljuje za biti ono što bi trebala biti i što mi želimo da budu, a to su autentični ljudi, autentični kršćani. Kako to naučiti svoju djecu, kao im prenijeti trajne vrijednosti? Kako im pomoći da ostanu to što jesu? – upitao se mons. Uzinić i odgovorio: Neće sveti Ante napraviti nikakvo čudo, ako mi sa svoje strane ne napravimo ono što trebamo: da im prenesemo onu iskonsku mudrost, da im prenesemo radosnu vijest evanđelja, i onda svojim primjerom, nije dovoljno samo govoriti, trebamo i živjeti jer život je najbolji propovjednik potaknemo na da i oni u skladu s tom radosnom viješću žive, da je usvoje, da postanu ono čemu se dive.

Sutra na blagdan sv. Ante Svete mise su u: 5, 6, 7, 8, 9 sati Svečana sveta misa u 11 sati a predvodi je fra Ivan Sesar, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije iz Mostara. Večernja sveta misa je u 18 sati a predvodi je fra Miljenko Šteko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije iz Međugorja.

 

Propovijed dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića

Sv. Ante, Humac 2012.

Temeljno kršćansko poslanje je poslanje biti navjestitelj radosne vijesti o Bogu koji nas ljubi i koja ne pripada samo nama, nego svim ljudima, dapače svemu stvorenju. Ta radosna vijest je onaj  izmoljeni duh mudrosti o kojemu tako lijepo zbori Knjiga mudrosti, prepoznajući u tom daru nešto što je vrjednije od svega drugoga. Dar te radosne vijesti nije usporediv „ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro pred njom kao blato“. Radosna vijest – evanđelje, zaslužuje našu ljubav „više od zdravlja i ljepote i … više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli“. S njom dolaze „sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno“, jer ona „je ona roditeljka svega toga“. I još nešto vrlo važno! Sva druga blaga nas čine robovima, ali ne i ona. Iako je vrijedna, vrjednija od svega drugoga, ona ne može biti sebično čuvana, ne može je se skriti. Onaj tko je posjeduje primio ju je bez primisli, ali zato je i predaje bez zavisti jer zna da je „ona … neiscrpna riznica ljudima, i koji se njome služe postaju prijatelji Božji preporučeni darovima njezina nauka“.
Pisac Knjige mudrosti je to shvatio i zato je o tom duhu mudrosti s takvim oduševljenjem zborio. To su ispunjeni Duhom Svetim shvatili i oni koje nazivamo apostoli i koji su prvi čuli Isusovo poslanje: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. I krenuli su po svem svijetu zboreći novim jezicima, jezicima ljubavi. „A Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“. Nakon njih to su učinili drugi u različitim službama i različitim zvanjima jer  „on i 'dade' jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje“. I nakon njih dođoše ponovo drugi. I tako iz generacije u generaciju „dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznanja Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji ja Glava, Krist“. I zahvaljujući upravo tome radosna vijest ide dalje kroz prostor i vrijeme. Zahvaljujući tome ona je i nama objavljena te smo i mi po krštenju postali njezini baštinici, a po potvrdi njezini poslanici.
U nizu baštinika i poslanika te radosne vijesti želim se, u godini u kojoj se prisjećamo osamstote obljetnice povijesnog dolaska sv. Franje Asiškog u naše hrvatske krajeve, osobito spomenuti sv. Franje i onih koji su ga slijedili na putu Isusa Krista živeći njegovu karizmu i svjedočeći da je doista radosna vijest evanđelja ona iskonska mudrost koju treba staviti ispred svega drugoga, pa i ispred roditeljske, ali i svake druge ovozemaljske ljubavi i interesa. Da je takvo bilo uvjerenje sv. Franje, dokaz je svaki trenutak njegovog života nakon što je to spoznao, ali i ono što je prenio na one koji su ga slijedili, a među kojima se svojom veličinom i spremnošću dara sebe samoga za to najveće blago, blago radosne vijesti koja treba biti prenošena dalje bez obzira na cijenu, ističe svetac kojeg slavimo, sv. Ante Padovanski. Radosna vijest, koju su prvi franjevci potaknuti radikalnošću sv Franje propovijedali i živjeli u siromaštvu, poslušnosti i čistoći, a ponekad i plaćali glavom poput petorice misionara u Maroku, bio je poticaj mladom Portugalcu imenom Ferdinand da svuče augustinski habit i obuče franjevački te pod imenom Antun krene istim putem. Živio je kratko, samo 36 godina, ali dovoljno dugo da bi svojoj generaciji i mnogim generacijama nakon toga, uključujući i ovu našu, svojim propovijedima i svojim životom pokazao da radosna vijest evanđelja doista ima onu najvišu vrijednost koju se bez primisli prima, bez zavisti predaje i bogatstva njezina ne skriva, jer je ta radosna svijet doista sposobna donijeti pouzdanje, strpljivost, sklad, radost i ljubav ondje gdje i ih nema i otkloniti svađu, nered, sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti i žalost ondje gdje ih ima, a što su sve, uključujući i ono „izganjati zloduhe, novim … jezicima  zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike ruke polagati , i bit će im dobro“, bili veličanstveni popratni znakovi njegovog propovijedničkog djelovanja.
Uz ove svijetle primjere u kojih se ugledamo i koje molimo za zagovor, želim dotaknuti još jednu važnu kariku u lancu prenošenja radosne vijesti evanđelja i primljene vjere, a to je ona karika koju ima obitelj. Istina je da je obitelj u krizi, ali isto tako je istina da kršćanska obitelj unatoč krizi jest i ostaje najvažnija karika u procesu prenošenja vjere. Zakažu li nam obitelji, možemo imati sve, ali nećemo imati ono najvažnije blago, blago radosne vijesti. Tad će naša vjera, a s njom i budućnost našeg naroda koji je izrastao i srastao s evanđeljem i Katoličkom Crkvom koja ga prenosi, teško imati budućnost.

Obitelj je najvažnija karika ne samo u prenošenju vjere, nego i u psihofizičkom razvoju ljudske osobe. Ona je prirodni ambijent u kojemu se dijete otvara društvu i svojoj društvenoj, ali i religioznoj dimenziji. Prvo društvo koje susreće su njegovi roditelji, braća i sestre. Prve molitve koje čuje su obiteljske molitve. Od toga kakvu će sliku vidjeti, kakvi će mu se dojmovi utisnuti u pamćenje najviše ovisi buduća ravnoteža njegove osobnosti i kvaliteta njegovog uključivanja u veliku društvenu – mjesnu i nacionalnu – zajednicu i vjersku zajednicu – Crkvu. U obitelji i kroz obitelj dijete shvaća da je pripadnik određenog mjesta, kulture, naroda, Crkve. Evo zašto moramo učiniti sve za zaštitu naših obitelji, a protiv nakaradnih zakonskih rješenja koja se donose u našim parlamentima. I još više od toga moramo sami promijeniti svoj vlastiti pogled na vrijednosti za sebe i svoje obitelji. Problem s kojima se susreće suvremena obitelj, zabrinuta previše za materijalnu dimenziju koja se zbog neimaštine često pretvara u to kako spojiti kraj s krajem, je to što je obitelj i u sebi samoj poljuljana. To se osobito odražava na odgojnom planu. Dajemo  djeci onog što im je potrebno za materijalni život, ali im ne prenosimo ljudske i vjerske vrijednosti. I često griješimo u mjeri. Neki roditelji griješe odgajajući pretjerano strogo svoju djecu. Htjeli bi da njihova djeca budu u svemu kao oni. Prema djeci se ponašaju previše autoritativno kočeći osobni razvoj i osobne izbore svoje djece. Postoje vječne i trajne vrijednosti koje su roditelji dužni prenijeti svojoj djeci, ali i stvari koje su nevažne i nebitne za život i koje nove generacije s pravom odbacuju. Drugi roditelji, takvih je danas većina, grijaše odgajajući djecu previše popustljivo i ne prenoseći nikakva vrijednosti, pa ni one važne i bitne bez kojih se njihova djeca ne mogu izgraditi kao ljudi i kršćani. Govori se o nekakvom slobodnom načinu odgoja, a pod parolom navodne slobode i slobodnog odgoja, djeci se sve dozvoljava. Koga je to 'čini što hoćeš i kako hoćeš', posebno kad je riječ o onima koji još nisu formirani, ikad učinilo slobodnim? Koga je budi slobodan izlaziti do kasno u noć gdje hoćeš i kako hoćeš i vrati se kad te volja i s kim te volja, budi slobodan piti i pušiti, budi slobodan uzeti drogu, 'spavati' sa svakim, pa čak i osobom istoga spola, zatim budi slobodan abortirati, čak ubiti sebe i druge u autu, na motoru, u eutanaziji i bez eutanazije itd., koga je sve to ikad učinilo slobodnim i sretnim? Sloboda nije moći činiti što te je volja. Istinska sloboda za koju trebaju odgojiti svoju djecu nije dozvoliti svojoj djeci da čine što hoće, nego naučiti djecu da u mnoštvu ponuda znaju izabrati prave stvari, ono što je dobro, vrijedno, trajno, a to se djecu ne može naučiti ako ih se osobno ne odgaja nego se njihov odgoj prepušta drugima, na poseban način televizoru i različitim revijama za mlade, koji ih svojim učenjem i svojom logikom koja relativizira sve tradicionalne i vjerske vrijednosti, krivo usmjeravaju i zarobljavaju modrenim potrošačkim i uživalačkom mentalitetom i koji ih onesposobljuju za biti ono što bi trebali biti i što mi želimo da budu, autentični ljudi i kršćani.

Kako to naučiti svoju djecu? Kako im prenijeti trajne vrijednosti i pomoći im da budu i ostanu to što jesu? Jedini način je da im prenesemo onu iskonsku mudrost, radosnu vijest evanđelja, pred kojom sve drugo prelazi u drugi plan i svojim primjerom ih potaknemo da u skladu s tom radosno viješću žive, da je usvoje, da postane ono čemu se dive, da njom procjenjuju vrijednost svega drugo s čim se susreću da ne bi bili ono što nažalost svi često jesmo, „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“, ali i da bi tu vijest koju su primili i koja ih je osposobila za pravo shvaćanje i rast u ljubavi u različitim službama, jedni kao svećenici, redovnici i redovnice, a svi drugi kao očevi i majke, prenesu na iduću generaciju izvršavajući tako ono svoje temeljno kršćansko poslanje, poslanje biti navjestitelji radosne vijesti o Bogu koji nas ljubi.

Neka nam sv. Ante, koji nas je svojim primjerom u tome pritekao, u tome pomogne svojim zagovorom, da bi se, nakon što i mi budemo 'uzeti', a oni odu i nastave propovijedati također moglo reći: „A Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“. Amen.

IMG 1240IMG 1249IMG 1247IMG 1252IMG 1253IMG 1259IMG 1265IMG 1270