Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Sedma večer devetnice

don damjanVeliko mnoštvo vjernika i štovatelja svetog Ante iz humačke i okolnih župa, okupilo se danas u svetištu na Humcu na sedmoj večeri devetnice koju je predmolio fra Slavko Soldo, a svetu misu predvodio je i poticajne riječi u propovijedi uputio je don Damjan Raguž, župnik u Rotimlji, u istočnoj Hercegovini, donedavno župnik u susjednim Studencima i čest posjetitelj, osobito u devetnici svetišta na Humcu.

Uz svetu misu pjevali su franjevački novaci i postulanti koje je pripremio fra Stanko Mabić, a na klavijaturi pratio fra Tihomir Bazina.

Na misi je sudjelovalo i dvjestotinjak hodočasnika biciklista koji su se biciklima zaputili iz Mostara, Čitluka i Ljubuškog.

Tema propovijedi bila je „Duhovna zvanja i njihov značaj za naše vrijeme i narod“. U propovijedi je don Damjan probao naći razloge za manjak duhovnih zvanja u našem narodu. Osnovni razlog je taj što nema žrtve za drugoga – ustvrdio je don Damjan i nastavio -  živimo u hedonističkom, materijaliziranom vremenu i prostoru,starije populacije mladića i djevojaka još uvijek bježe od osnivanja obitelji, od odgovornosti i obveza, mladi bračni parovi bježe od obveza rađanja djece ili sustav dvoje djece zakon, te takva djeca najčešće postaju prava mala božanstva, koja od života traže više nego što život može dati pa eto razočaranja, eto droge i alkohola i drugih ovisnosti.

Na propovijedi i don Damjanovu svjedočenju koje je bilo prava duhovna obnova  zahvalio mu ja na kraju fra Slavko uz molitvu da njegove riječi moćnim zagovorom svetog Ante nađu odjeka u našem životu.

Sutra pretposljednji dan devetnice misu predvodi i na temu "Psovka kao grijeh, nekultura i primitivizam" propovijeda fra Ivan Dugandžić iz Čitluka.

Propovijed don Damjana Raguža
Duhovna zvanja i njihov značaj za naše vrijeme i narod
- Humac, Nedjelja, 10.lipnja 2012. -

Braćo i sestre,dragi štovatelji sv.Ante Padovanskog!
Prije više od 2000 godina, u jednoj maloj zemlji Srednjeg Istoka, pojavio se neobičan ČOVJEK. Rodila ga siromašna Majka u jednoj ledenoj noći, u zapuštenoj špilji. Trideset godina je živio nepoznat i nezapažen, a onda je stupio na pozornicu svijeta i doviknuo svim stoljećima, svim ljudima i naraštajima: „Ja sam Put, Istina i Život!“/Iv.14,6/ „Ja sam Svijetlo Svijeta“ /Iv.8,12/.
    Odmah na početku stao je na stranu zapuštenih i prezrenih, obespravljenih i siromašnih, potlačenih i bolesnih, odbačenih i prognanih, ucviljenih i ostavljenih. Govorio je tako kao nitko do tada, niti do sada, vješto, mudro i upečatljivo da su tisuće grnule za Njim željni da ga čuju. Imao je neku magnetnu snagu, privlačio je mase za sobom, jer su osjetili da On donosi sve ono čega je jadni svijet bio željan: ljubavi i mira, pravde i istine, svijetla i smisla života. Opraštao je najvećim grješnicima i pozivao ljude da ljube jedni druge. Od svojih prijatelja je tražio da ljube i svoje neprijatelje, da mole i za one koji ih progone.
    Nikada se u povijesti ljudskog roda nije pojavio sličan Njemu, niti će se ikad pojaviti. Svojom vlastitom snagom i moću, dizao je mrtvace iz grobova, stišavao je morske valove, slijepcima otvarao oči, čudesno je hranio tisuće gladnih u pustinji, te prošao ovim našim svijetom čineći dobro.
    BIO JE I ON JEST, NAJBOLJI ČOVJEK NA SVIJETU KRIST! BOG JE ON, DOBRI BOG, KOJI LJUBI ČOVJEKA, BRATA SVOG…
    I kroz cijelu ljudsku povijest taj naš dobri, nadasve pravedni Bog, Bog ljubavi, praštanja i milosrđa, poziva na poseban način posebne ljude, da ga na poseban način slijede:
Mojsije poziva iz gorućeg grma, Abrahama šalje iz rodnoga kraja u tuđinu, Samuela poziva u snu, Elizeja dok je orao zemlju, Izaiju dok je molio u hramu, Jeremiju još iz majčine utrobe, Amosa je našao dok je čuvao stado, Petra i Andriju dok su lovili ribu, Ivana i Jakova dok su krpali mreže, Pavla na ružnom putu u Damask.
    Tako se to nastavlja dalje kroz ljudsku povijest sve do naših dana.
Tako je još u trinaestom stoljeću pozvao na poseban način našeg omiljenog sveca Svetog Antu Padovanskog. Sv.Ante je osjetio Božji poziv i već u 15.godini života stupio u red sv.Augustina u jedan samostan blizu rodnog mjesta. Oduševljen mučeništvom prvih mučenika franjevaca koji su kao misionari u Maroku prolili svoju krv za Krista, zaželi naš svetac na isti način posvjedočiti ljubav za Isusa Krista, za to stupi u franjevački red u Koimbri.
    Sam sv.Franjo dopusti mu da može ići u Afriku propovijedati riječ Božju, ali je njemu Bog odredio drugu ulogu. Nakon nekog vremena morao se vratiti jer je bio obolio. Neko vrijeme je proveo u samostanu u Bologni. Tu je provodio pravi pokornički život u samoći i najvećoj poniznosti. Ipak svoju učenost i svetost nije mogao dugo prikrivati jer je Bog htio da njegovo znanje i svetost donesu korist drugim ljudima.
    Kada je Franjo čuo za učenost poniznog Ante, posla ga na daljnje usavršavanje u bogoslovskim naukama. Poslije toga Ante je bio imenovan prvim učiteljem bogoslovskih nauka mladim redovnicima koje je on ne samo poučavao u  teologiji, nego ih još više oduševljavao svetošću vlastitog života, jer „Riječ je živa kad govori život“ – rekao je sv.Ante.
    Svojim dosljednim svećeničkim i redovničkim životom odgojio je sv.Ante izvrsne poslanike za vinograd gospodnji. Prva znamenita propovijed sv.Ante bila je upravo na jednoj svečanosti svećeničkog ređenja. Kao što je sv.Ante svojim životom, riječi i primjerom upečatljivo djelovao na svoje gojence koji su se spremali za svećeništvo i redovništvo tako je tom propovijeđu oduševio slušatelje da se nakon toga odmah neki odluče poći stopama sv.Ante.
    I pored svih potreba današnjega svijeta  posebne potrebe Kristove crkve u današnje vrijeme, evo potrebe za koju danas valja moliti svetog čudotvorca i propovjednika sv.Antu. Činjenica s kojom se moramo svi suočiti i potreba za koju treba moliti jesu svećenička i redovnička zvanja u našem narodu koja su u zabrinjavajućem opadanju u našoj mjesnoj crkvi i šire.
    Nisam zaboravio onaj veliki nezaboravni dan koji se po svoj prilici na žalost neće ponoviti u naše vrijeme kad je u jednoj župi u Drinovcima jedan dan bilo šest mladih Misa i jedna zlatna. A sada, ako u našim hercegovačkim biskupijama bude šest mladih Misa za šest godina – bit će dobro.
Zar samo ta činjenica ne poziva na odgovorno razmišljanje. Gdje je tome razlog? Pametnome je to potpuno jasno! Nema žrtve za drugoga. Živimo u hedonističkom, materijaliziranom vremenu i prostoru.
    Starija populacija mladića i djevojaka još uvijek bježi od osnivanja obitelji, od vlastite odgovornosti i obveze. Mlađi bračni parovi najčešće bježe od obveze rađanja djece, još uvijek je u modi i na snazi „zwei kindersystem“ – dvoje djece je zakon jer „zašto bi se moja djeca mučila – neka uživaju“, a najčešće takva djeca postaju mala božanstva u obitelji, od života traže više nego  što život može dati, pa eto razočaranja, eto droge i alkohola, ovisnosti  interneta i mobitela itd. Djeca uglavnom u brojnoj obitelji primaju zdraviji i normalniji odgoj, te su manje izloženi takvim opasnostima.
    Nedavno sam posjetio jednu modernu mladu obitelj u jednom većem gradu. Obadvoje su završili fakultete, dobro situirani u bogatom stanu, a imaju samo jedno dijete i ne žele više. Na vratima bogatog stana pozdravio me kućni ljubimac sa malo laveža. Kad sam ušao u stan udobno sjeo sam u udobnu fotelju, a gospođa je sjela nasuprot mene imajući u krilu kućnog ljubimca pa mu doslovno reče ovako: „Hajde srce pozdravi striku!“ Životinja je mahnula malo šapom, valjda u znak pozdrava jer je imala kada to naučiti. Naš razgovor je tekao očito usiljeno jer nisam baš bio raspoložen razgovarati o nekoj važnijoj temi. Na polasku opet me na vratima pozdravio kućni ljubimac a dijete nisam ni video – rekli su mi da spava. U autu sam razmišljao „Bože moj, ovoj gospođi je kućni ljubimac srce, a ja nekakav striko“ – to nisam, ne daj Bože. Zaključio sam razmišljanje s ružnom konstatacijom „Bože ti u ovoj obitelji nemaš što tražiti.“    



Dakle, sigurno je da svijet u kojem sebičnost nastoji postati vrhovni zakon, užitci tijela jedini ideal, a materija i novac božanstvo, ne stvara povoljne atmosfere za duhovna zvanja. Još jedan primjer našeg vremena: Dolazi mi u župni ured mlađa žena koja nema ni trideset godina, kako ona reče, s teškim problemom. Počela je svoju priču: „Moj velečasni, u zadnje vrijeme se stalno svađam s mužom. Imamo jedno dijete staro 3-4 godine. Muž želi da rodimo još jedno dijete. Ja to ne mogu prihvatiti! Bogu hvala, zdravi smo oboje ali tko će to. Nije lako rađati i odgajati u današnje vrijeme, ta možemo li ljepše živjeti ovako, s jednim djetetom?!“ Nakon kratke stanke prekinuo sam je sa možda preteškim ukorom:     I rekao joj – Kukavico! I nastavio… kardinal Puljić je dvanaesto dijete u svojih roditelja, blagopokojni kardinal Kuharić trinaesto dijete, a jedan naš još živi svećenik u Hercegovini četrnaesto dijete u svojih roditelja. A tebi teško roditi drugo dijete! Eto glavnog razloga nestašice svećeničkih i redovničkih zvanja.
Kad je papa Pio X postao biskup došla mu je majka u prvi posjet. Biskup je digao ruku i pokazao majci svoj biskupski prsten, znak časti i vlasti biskupstva, a majka je tada digla svoju žuljavu ruku i pokazala svoj vjenčani prsten i rekla: „Moj sinko, da nije ovoga prstena ne bi bilo ni tebe ni  tvoga biskupskog prstena.“ Što se događa danas sa vjenčanim prstenjima? Osim što se nose na pogrešnoj ruci da se ne zna jeli vjenčan ili nije, bacaju se ta prstenja pod noge kratko nakon obavljene zakletve pred Bogom i oltarom.
Blagopokojni kardinal Kuharić kaže: „ŽIVOT JE DUŽNOST. NE IZVRŠITI SVOJU DUŽNOST ZNAČI PROMAŠITI ŽIVOT I BITI NEČOVJEK.“ Zar nije činjenica da mnogi prolaze ovim životom ne izvršavajući svoju dužnost i promašuju vlastiti život, a nema veće tragedije od ove kao kad čovjek zaključi na kraju svoga života da je promašio život i bio nečovjek.
    Poruka današnjeg evanđelja po ovom pitanju je veoma jasna: I dođe majka njegova i braća njegova. Ostanu van, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega sjedilo je mnoštvo. I reknu mu: „Eno, vani majke tvoje i braće tvoje – traže te!“ On im odgovori: „Tko je majka moja i braća moja?“ I okruži pogledom one koji su sjedili oko njega u krugu u kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Ko god vrši volju Božju taj mi je brat i sestra i majka“
    Biti kriv za opadanje svećeničkih i redovničkih zvanja znači biti rušitelj Kristove Crkve! Odvraćanje onih koji se odluče za Božji poziv je teški grijeh koji za sobom povlači kobne posljedice. Nekolike sestre imale su brata jedinka koji je pošao u sjemenište. Kopale su nogama i rukama da ga odvrate od svećeništva. Što više tome ih je i otac nagovarao, jer će ostati bez potomka. Na žalost su uspjeli ali su postigli čemu se nisu nadali. Napustio je sjemenište, propio se i drogirao i učinio samoubojstvo. Eto tužnog završetka njihove prljave namjere i plana.
    Iza moje mlade Mise jedna mi je starica rekla da je za svih dvanaest godina mog sjemenišnog i bogoslovskog života svaki dan za me izmolila krunicu da postanem svećenik. Bio sam joj na sprovodu i u zahvalu za njezine molitve često joj se na grobu pomolim i svetoj Misi sjetim. A gdje su tek krunice moje majke, komu je krampa i motika od umora ispadala iz ruke ali krunicu nije ispuštala. Kad sam pošao u kasnijim godinama u sjemenište plakala je a ja sam joj rekao: „Zašto plačeš? Ovo je plod tvojih izmoljenih krunica!“
    Sveti Ivan Bosko kaže : „Obitelj koja je dala sina svećenika pred Bogom je važnija nego da je sagradila velebnu katedralu.“ Što će katedrale, zvona i zvonici, ako nema tko u njima Mise služiti. Kad su u mojoj bivšoj župi Gabela Polje došli roditelji koji su porijeklom iz ove humačke župe da mi kažu da njihov sin želi poći u sjemenište. Crkva je tada tek bila u temeljima. Rekao sam im: „Ta vijest me više raduje nego da ste mi obećali napraviti zvonik i nabaviti nova zvona!“ sin je postao vrijedan svećenik a u njihovoj župi ima i zvonik i zvona.
    Mladi u današnje vrijeme postavljaju pitanje ima li smisla danas biti svećenik? I u ovom svijetu, razdijeljenom mučenom, u ovom svijetu kojega su razbile tolike ideologije, koje su osim toga postale idoli i poslale milijune ljudi u smrt, u ovom svijetu u kojem se ljudi krvavo suprotstavljaju jedni drugima u uništavajućoj mržnji u tom, eto takvom svijetu Isus Krist želi preko tebe biti spasitelj,  liječnik, osloboditelj. Opredijeliti se za Krista i poći za njim znači  sukobiti se sa zlom, ući u borbu, suočiti se s patnjom, no snaga ljubavi ne smije klonuti jer „TKO USTRAJE DO KONCA TAJ ĆE SE SPASITI“/Mt. 24-13/.
    Slijediti duhovni poziv, znači biti pripravan na nošenje križa. Sv.Ante je zaželio poput prvih mučenika misionara u Maroku proliti krv za Krista, ali je Bog s njim imao drugi plan. Jedan naš i danas živi svećenik odlučio je poći u sjemenište kad je vidio kako monsinjora Don Andriju Majića na jednoj Krizmi u Hercegovini bivša komunistička klika udara jajima i gnjilim povrćem. Dok ga je tako gledao uprljana, ponižena i izudarana stvorio je odluku biti svećenik kao i on. Don Andrijin ponos što je to mogao podnijeti za Krista oduševio je hrabrog mladića za svećeništvo. Tko polazi u svećenički stalež s namjerom da mu u ovom životu bude bolje razočarat će se, jer samo viši ideali vode u duhovni poziv, jer čovjek postaje sretan JEDINO KAD USREĆUJE DRUGOGA!
    „Tko želi biti moj učenik, neka se odreče sama sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom“. „Mene su progonili i vas će progoniti“ – pa prema tome mi se svećenici nemamo čemu drugom nadati.
    Pa jesu li Isusa progonili dok ga na kalvariji nisu izveli? Zašto bi Njegova Crkva bila pošteđena sa svojim zaređenim službenicima?
Ne mogu ne spomenuti nedavni žalosni događaj u Banićima.
Naši su se novinari potrudili posvetiti prve stranice svake vrste tiska sa za njih veličanstvenim naslovom: SVEĆENIK UBOJICA – SVEĆENIK ZLOČINAC i to najvećim masnim slovima.
    Tek usput pominju da je jedan mjesni političar u 2 sata poslije pola noći, dolazeći iz kafića lupao na vrata župnog ureda dok ih nije provalio. Susjedi su čuli i zvali policiju. Pitam te novinare da su oni bili u situaciji toga samca svećenika u to gluho doba što bi oni učinili? Iz dubokoga sna, skočio je, koliko je uopće imao vremena za razmišljanje, pojavilo se u njemu ono ljudsko, a zatajilo kršćansko i svećeničko, a i đavao priskočio i dogodilo se to što se dogodilo.
    Ne daj Bože da opravdavamo zlo i zločin, žao nam je jednog i drugog, ali zar treba zaboraviti da je dotični svećenik bio u domovinskom ratu koji je bio spreman dati svoj život za Boga, za narod i domovinu i tu je zaradio tešku bolest, to je sve trebalo imati na pameti.
Kriv je bio samo zato što je nekakvo mjesto za grobnice svećenik tražio 16.000 Kuna a mjesni političar 40.000 Kuna, više nego duplo. Tko je i u tom slučaju bio za čovjeka prosudite sami.
    Bilo kako bilo, svako zlo nije za zlo. Bog nekad piše i krivudavim crtama. Čini  mi se da je došlo vrijeme da damo na znanje svima da se i svećenik ima pravo braniti pa ako nikako drugačije onda i ovako. Nismo mi napušteno i zalutalo živinče da tko ga god na putu nađe može ubiti. Dati ću život ako treba za Boga i domovinu, za čovjeka i pravdu ali za ništa..ne dam. I Isus Krist se javio nakon dobivene zaušnice: „Ako sam kriv dokaži da sam kriv, ako ne zašto me udaraš?“
    Moliti ćemo Boga u ovoj sv.Misi da bude milostiv pokojniku a da svećeniku da snage i razbora za dostojno kajanje u onoj mjeri koliko je kriv, jer Bog jedini ima pravo suditi.
    „Nismo se ni jedne godine toliko naslušali nerazmjernih napada na svećenike općenito pa i na Katoličku Crkvu u cjelini, kao protekle „Svećeničke godine“. Među ljudima je običaj: kad se o dobru govori, onda se govori u jednini: taj je i taj dobar! A kad se o zlu govori, zlo se generalizira: svi su u kuće, u selu, u prezimenu, u narodu takvi. Pretpostavimo, retorički da je između 5000 biskupa bilo 5, a između 400.000 katoličkih svećenika bilo njih 400 koji su bili sudski upleteni na bilo koji način se ogriješili i Šestu Božju Zapovijed u odnosu na djecu. Sva je Kristova Crkva takva, svi su takvi, pa onda pozivaju na račun i Papu, linijom „zapovjedne odgovornosti!“
    Čudimo se na primjer, kako u Austriji 511 pedofilskih sudskih slučajeva među kojima je umiješana i nekolicina nestabilnih svećenika, da se kudikamo više piše o toj desetorici grješnika nego od svih onih pet stotina drugih laika optuženika? Ali kad već svjetski mediji zapadne hemisfere brane tu zlostavljanu djecu, kako ih ne brane na svim razinama, u svim porama života, u svim slojevima opstojnosti, u svim njihovim pravima od začeća.
    Austrijski psihijatar R.Haller kaže da je 99,7% seksualnih zlouporaba u obiteljskom krugu, a 0,3% iz crkvenih krugova. A iz novina se stječe dojam kao da je obratno. I još nešto: Kako zaduženi medijski „Čuvari ćudoređa“ ne dižu svoja medijska grla protiv općega nerazmjerna zločina da se godišnje pobije u svijetu – prema UN-ovim statistikama 60 milijuna začete, a ne rođene djece? Kako im nije žao te nevine djece koja apsolutno nisu kriva osim što su – tek živa?“ /Jobovi bolovi i Božji blagoslovi“- Dr.Ratko Perić/
    Radi svega ovoga do sada navedenog i spomenutog, radi toliko potrebe današnjeg čovječanstva potrebno je Crkvi i svijetu mladih i odvažnih koji će braniti Kristovu čast i čast njegove Crkve, koji će se odvažno suprotstaviti sotonizmu modernog vremena. Bog SPAŠAVA LJUDE PREKO LJUDI, to je njegov plan i njegova volja. Zar se može zaboraviti doprinos svećenika, redovnika i redovnica kroz cijelu ljudsku povijest do naših dana. Tko je otvarao prve škole, fakultete i univerzitete, bolnice i obdaništa, lječilišta i sirotišta, ako ne Crkva. Tko se prvi počeo brinuti za drogirane, napuštene, za rođenu ali odbačenu djecu, tko danas diže, na žalost često bespomoćno, svoj glas protiv tih 60 milijuna  začete ali ne rođene djece. Prisjetimo se zalaganja Crkve u svim minulim ratovima, posebno u Domovinskom. Prisjetimo se pučkih kuhinja po svim našim gradovima i mjestima, karitativnih ustanova u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu i cijelom svijetu.
    Što se danas od svećenika traži i kakav bi on trebao biti?
Svećenik najprije treba biti prijatelj svima, svakom čovjeku, savjetnik, liječnik, liječnik duše, duha a često puta i tijela, psihijatar i psiholog, branitelj svakog čovjeka posebno mladog, branitelj od zla koje danas vreba, branitelj modernog poroka koji danas vlada među mladima, čuvati mlade od droge, alkohola, neurednog i nemoralnog života od toliko pogubnih sekti koje niču na sve strane, koje obećaju lažnu sretnu budućnost i oslobođenje. Novi pokreti okultizma, sotonizma,Hari-Krišna i sl. Sve to dovodi današnji posebno mladi svijet u ropstvo i smrt.
    Đavao danomice izmišlja nove metode kako zavarati današnjeg čovjeka posebno mladog, pa se čini da mu je posebno uspješno pomagalo Internet koji često znade odvući u gori mrak i suze nego sve ovo nabrojano.
    Eto za to je potrebno više odvažnih i hrabrih u današnjem svijetu i Kristovoj Crkvi, koji će se suprotstaviti zlu i grijehu, a posebno neprijatelju čovjeka Krista i Crkve.
I ove godine će biti preko 2000 osmaša i 2000 maturanata u našoj Hercegovini. Koliko vas razmišlja da pođete skupa sa svim onim nabrojenim, posebno za sv.Antom, za Kristom koji Vas rado čeka a možda i poziva. Razmislite, molite i ako osjećate da vas on ovih dana poziva odazovite se. I ovih dana Krist Gospodin proći će našim selima i gradovima, osnovnim i srednjim školama i zvati će to je sigurno, blago onomu koji se ne ogluši na njegov poziv. Ne bojte se, on traži neustrašive i hrabre.
Navest ću jedan primjer kojega često spominjem: Bio sam student teologije. Pred jednom našom crkvom prije sv.Mise jedna je bakica htjela poljubiti ruku mladom svećeniku. On u svojoj nekakvoj poniznosti trzne ruku i baki reče pomalo drsko: „Ljubi ti svome ćaći!“ Baka se udaljila postiđeno. Nakon nekog vremena prišao sam toj starici i upitao je: „Bako, recite mi zašto vi ljubite ruku svećeniku. Baka je kratko odgovorila: „Moj sinko,ja primam Boga iz njegove ruke!“ Neuka baka je izrekla svu teologiju o svećeništvu. Svećenik je most, ispružena ruka između Boga i Čovjeka. To je njegova uloga i zadaća, dužnost i obveza donositi Boga onima koji ga traže. Jedan nevjernik nakon razgovora sa župnikom Arškim rekao je: „Vidio sam Boga u jednom čovjeku!“ O, kamo sreće da u nama svećenicima, redovnicima, i redovnicama ljudi prepoznaju samoga Boga, ali i u vama vjernicima, koji kažemo da smo njegovi prijatelji i prijatelji sv.Ante.
Današnje vrijeme ne treba svećenika niti vjernika po „sniženim cijenama“ rekao je jedan kardinal na Zapadu. Naša kršćanska nedosljednost je često zapreka nevjernicima da povjeruju u Isusa Krista. „Neka ljudi vide vaša dobra djela i slave oca Vašega koji je na nebesima!“
I na kraju: Sveti Ante Padovanski, dopusti mi da ti u ime ovog Božjeg naroda koji ovih dana, ove devetnice, pa i svakodnevno dolazi k tebi, uputim nekoliko molitava i zaziva, za koje ne sumnjam da ćeš ih prenijeti Tvome i našem Prijatelju i Spasitelju Isusu Kristu. Ti si njegov omiljeni i vjerni sluga pa zato vjerujemo da ćemo dobiti uslišanje po tvome moćnom i čudotvornom zagovoru:
Mnogi će te večeras, ovih dana, posebno na tvoj blagdan moliti da im pomogneš naći izgubljene stvari. Molim te moli dobroga Boga da se izgubljeni, moderni čovjek našeg vremena nađe u Bogu i samom sebi.
Da se izgubljeni i odlutali sinovi i kćeri ponovo vrate kući.
Da se rasuta obitelj ponovo sabere na obiteljskom ognjištu.
Da se posvađani pomire, rastavljeni opet sastanu.
Da se bogataš zapita koliko od svog bogatstva daruje Bogu i sirotinji.
Da kartaš odbaci karte, kockar kocku, pijanac alkohol i da konačno kaže svojoj djeci – od danas ćete ponovo imati oca.
Da narkoman ostavi drogu i vrati se u život koji mu Bog nudi.
Da psovač prestane vrijeđati Boga i svoje svetinje.
Da neodgovorni muževi (pa i žene) prestanu tražiti utjehu izvan vlastitog braka, da prestanu gaziti svetinju koja se zove obitelj.
Da katoličke majke, pa nažalost i neke djevojke prestanu vršiti zločinački čin koji se zove – abortus!
Da mladi jednom shvate da je čist predbračni život, uvjet sretnog braka i obitelji.
Da u ljudskom srcu dođe do revolucije, da prestane stari i započne novi život!
A da bi se sve ovo ostvarilo, naše vrijeme potrebno je pozvanih poput tebe, sv.moj Ante, koji će poći za Isusom Kristom i suočiti se sa zlom i grijehom našeg modernog vremena, zato moli velikog i vječnog svećenika Isusa Krista koji je i tebe pozvao da pozove hrabre mladiće i djevojke u svećenički ili redovnički stalež. Neka na Humcu bude više novaka i klerika, neka se zauzmu klupe u našim sjemeništima i bogoslovijama, neka opet zaredaju Mlade Mise na našim župama, neka ne umuknu zvona na našim crkvama jer nestaje onih koji će dizati na oltaru ruke u ime Isusa Krista.
Ako to ostvarimo uz pomoć tvoga moćnoga i čudotvornog zagovora, vraga koji u naše vrijeme snažno djeluje i uspijeva nestat će, gube grijeha, također, vratit će se zdravlje duše i tijela današnjega bolesnog čovjeka, a SAMO NAM TO TREBA I NIŠTA VIŠE.

SV.ANTE MOLI DA TAKO BUDE. AMEN!

IMG 1063IMG 1064IMG 1065IMG 1067IMG 1076IMG 1077