Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Peta večer devetnice

don ivan sPeti dan devetnice misu u svetištu sv. Ante predvodio je don Ivan Štironja iz Mostara, ravnatelj Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine. Tema njegove propovijedi bila je "Dvoličnost u svim sferama života današnjice, korupcija, licemjerje". Zbor FRAME - franjevačke mladeži Humac vodio je misno pjevanje, a župnik fra Ivan Boras predmolio je devetnicu i kao domaćin na kraju misnog slavlja zahvalio se najprije Bogu što nam je dao svetog Antu da se oko njega možemo okupljati i moliti svemogućega Boga za razne darove i milosti.

Zahvalio je i don Ivanu na poticajnoj i poučnoj propovijedi. Imamo o čemu razmišljati, dao nam je dovoljno materijala, a na nam a je hoćemo li ostati isti ili ćemo barem nešto usvojiti da se popravimo u našim životima.

Šestu večer devetnice u subotu, misu predvodi fra Ivan Ševo iz Mostara, a tema njegove propovijedi biti će "Neopravdane želje i potrebe za bogaćenjem"

Uskoro ovdje donosimo tekst don  Ivanove propovijedi, a propovijedi dosadašnjih večeriju devetnice možete pronaći ispod članaka za devetnicu tog dana.

Propovijed don Ivana Štironje
Dvoličnost u svim sferama života današnjice, korupcija, licemjerje
Humac, 8. lipnja 2012.


Farizej i carinik
    Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: "Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.' A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože milostiv budi meni grešniku!' Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen" (Lk 18, 9-14).  

Zadana tema za današnji dan obnove u ovoj Devetnici sv. Anti glasi: „Dvoličnost u svim sferama života današnjice, korupcija, licemjerje“.
Tema vrlo važna za svako društvo pa ne znam koliko bilo civilizirano i moderno. Stoga zahvalnost ide župniku i gvardijanu, potpisnicima pisma poslana u prigodi ove Devetnice, što su u duhovnu obnovu uvrstili i ovu, tešku i osjetljivu, ali vrlo važnu temu.
Tko je dvoličan? To je čovjek koji ima dva lica, koji je neiskren, prijetvoran; jedno misli, drugo govori; ili jedno govori pred tobom, a posve suprotno radi pred drugim.
Što je to korupcija? To je podmićivanje ili potplaćivanje službenika da se steknu neka prava: upis, zaposlenje itd. Korumpiran je i onaj koji daje i onaj koji prima mito.
Što je to licemjerje? To je mjerenje čovjeka po vanjskom licu, a ne po srcu i pameti.  U sva tri slučaja radi se o nemoralnim svojstvima, pokvarenu karakteru, nepoštenju. Ovo nije samo tema, nego ponajprije zadatak i posao s kojim bi se trebalo uhvatiti u koštac, jer se u naš svakodnevni život uvukla i dvoličnost, i korupcija, i licemjerje i još puno toga sličnoga i vezanoga za te velike grijehe, slobodno možemo reći, grijehe modernoga i civiliziranoga društva.
Naša prisutnost ovdje na ovoj svetoj Misi znak je da ne bježimo od problemā te vrste. Ne želimo reći to se nas ne tiče, to se odnosi na neke druge, o kojima slušamo na tv ili čitamo po novinama, pa neka to rješavaju oni na koje se odnosi.
Dvoličnost, licemjerje, korupcija… stvarnost je svakoga, pa tako i našega vremena, našega podneblja, našega društva, prema tomu to je naša stvarnost. Znademo da je vrlo teško mijenjati stvari na bolje. Ne možemo to sami. Zato tražimo pomoć odozgor, zato molimo dragoga Boga i prosimo zagovor sv. Ante. Ponajprije želimo ući u tišinu i blizinu Božju. Želimo otvoriti Bogu srce i dušu, dopustiti mu da po sakramentu svete ispovijedi očisti naša srca te u njima nastane i zavlada ozračje njegove čistoće, čistoće njegova božanskoga Srca, kojemu se u ovom mjesecu lipnju osobito klanjamo i koje napose štujemo.
Evanđeoski tekst koji upravo čusmo u središte pozornosti stavlja farizeja i carinika. Tko su to farizeji? To je židovska sekta koja je u Isusovo vrijeme brojala oko šest tisuća članova. Odlikovali su se poštovanjem i provođenjem zakona. I to do zadnjega slovca. Od njih se stvarno moglo učiti kako se poštuje zakon. Nažalost, toliko su naglašavali zakon i vrjednovali svoj odnos prema njemu da su zaboravljali ljude oko sebe. Ne samo da druge nisu poštovali, nego su ih omalovažavali: „Ta svjetina koja ne pozna Zakona - to je prokleto!" (Iv 7,49), tako bi govorili. Sve su druge prezirali a sebe stavljali kao primjer dobrote, pobožnosti i poštenja.
I kad je u pitanju pobožnost u hramu i molitva, odnos prema hramu, opet je bilo: sebeljublje na prvom mjestu: ja, ja, i samo ja!
Pa čuli smo kako su molili: Bože, hvala ti što nisam kao drugi; hvala ti što nisam grabežljiv, nepravedan, preljubnik…
Što se tiče posta, pravilo je bilo da se jednom tjedno posti, a farizej posti dva puta; i u hram daje više nego što je propisano…Sve samo zato da se istakne i pohvali a ne da  Bogu zahvali na daru i pomoći.
Ovakve je ljude uzdignute glave Isus gledao svojim očima i ovakvo hvalisanje slušao svojim ušima danima i godinama. I ne jednom nego više puta dnevno. I u najsvetijem dijelu Hrama.
Božanskom je učitelju dozlogrdilo takvo hvalisanje. Za temu svoga govora uzima baš farizejski primjer molitve i uspoređuje je s primjerom carinika koji je pun straha i srama, pun poštovanja prema Bogu i prema hramu, koji je sagnuo glavu i udara se u prsa. Sve prizna, kaje se, oplakuje, žali za prošlošću i želi promjenu vapijući: „Bože, milostiv budi meni grješniku“.
Dragi bogoljubni vjernici!
Možda bismo danas poželjeli vidjeti ovdje one neke druge kojih se dvoličnost, licemjerje i korupcija tiču više nego nas samih. Možda bismo i u ovoj propovijedi željeli čuti neka imena, prezimena, službe, osobito onih koji žive i rade na svoju sramotu i na sramotu svoje službe i profesije, a onda i na sramotu svoje Crkve i svoga naroda. Takvih je, istina puno, i s pravom bismo željeli da i oni čuju ove Kristove riječi, kao i tumačenje tih riječi.
No, mi danas stojimo ovdje osobno, i uvijek kad dođemo na svetu Misu, stojimo pred svojim Bogom i Ocem nebeskim. Ne gledamo oko sebe, kakvi su drugi. Stojimo i pognute glave gledamo u prste svojih nogu, kajući se, preispitujući grijehe, moleći za oproštenje i za promjenu na bolje. Udaramo se u prsa moleći: Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh…
Danas i svakoga dana, i u svako vrijeme, među nama stoji Isus, promatra nas i poučava nas. Opetuje nam one iste riječi koje je onda govorio onima koji se pouzdavahu u sebe, i koji podcjenjivahu druge. I u ovo naše vrijeme Isus uzima onaj isti primjer farizeja i carinika želeći nas poučiti o životu.
U središte pozornosti stavlja „drugoga“. On nas ne gura ispred sebe uz objašnjenja kako i što činiti nego ide prvi i sam čini, pozivajući nas da ga nasljedujemo. On je naš primjer, On je naš učitelj, On je naš spasitelj.
Želi nam pomoći ući u dubinu u sami korijen problema. Korijen licemjerja, dvoličnosti i korupcije je u čovjekovu srcu. Da tu je problem. U čovjekovo srce se zavukla oholost, uznositost i nezasitnost.
Grijeh u naše srce ulazi nečujno, pomalo, kroz sitnice. Često sam pitao kandidate za krizmanike: jesu li ikada ispovjedili grijeh da su u školi prepisivali, švercali, šaptali… krali tuđe znanje ili potpomagali tuđu lijenost. Redovito su se čudili i pitali: ali je i to grijeh. Je li grijeh pomoći svomu prijatelju.
Nije grijeh pomoći prijatelju, to nam je dužnost. No grijeh nam je pomagati nečiju lijenost. Grijeh je krasti tuđe znanje i prodavati ga pod svojim imenom. Takvi su spremni i na svađu, spremni su dokazivati da je to njihovo. Eto odmah tri grijeha: krađa, laž i potpomaganje lijenosti.
Ili, pogledajmo Božje zapovijedi. Nije li korektan odnos prema prvoj ili drugoj koje se odnose na poštivanje Boga i Božjega imena, ne će se poštivati ni dan Gospodnji. Bit će preči svaki hobi, i šport, i lov, i ribolov i sve ostalo, nego nedjeljna Misa, a to je onda teški grijeh. Isto je i s ostalih sedam Božjih zapovijedi koje se odnose na međusobne ljudske odnose. Ako se ne poštuje vlastite roditelje, ne će se poštivati ni rođaci, ni susjedi, ni znani kao ni neznani.
Slično je i na moralnom polju. Ako se ne čuva čednost i čistoću u mladosti, teško da ju se sačuva u starosti i u braku. Tako je onda i s bračnom vjernošću. Ako se s vjernošću olako poigrava, brzo ju se potpuno proigra.   
A koliko je takvih i sličnih grijeha nečujno ušlo u naš život. Prvopričesnička vjera  poput duge prvopričesničke haljine, s godinama se pomalo skraćuje i umanjuje, dok se potpuno ne razgoliti. Malo, pomalo, nestane i čednosti i vjere.
Tako u naš život ulazi i dvoličnost, licemjerstvo i korupcija. Ne znamo kada je to zrno palo u naš život ali raste poput kakve teške bolesti i razara nam srce i dušu. A sve nam se čini nije to ništa.
Često se čuje: tako je to danas, vrijeme… Koje licemjerstvo i podvojenost. Umjesto da priznamo svoju krivicu, okrivljujemo vrijeme. Je li vrijeme razlog da je toliko poroka; droge, kocke, opijanja… Je li vrijeme krivo tolikim razvodima braka, tolikoj bračnoj nevjernosti, tolikom nemoralu…
I da bude još gore, toliko je grijeh postao nešto normalno da nikomu ne dopuštamo da nas upozori, ne dopuštamo da je to anomalija koja ulazi u zakon i postaje legalno pravo. Pa to je licemjerje. To je dvoličnost. Kako smo postali tako i toliko korumpirani da nećemo ni istinu reći, iako nas sve to izjeda i uništava.
Što se događa s čovjekom? Čovjek je umislio sebi da sve može, da je sve njegovo, i da je on sam smisao svega stvorenoga. Pobrkao je pojmove. Istina je da je dragi Bog stvorio svijet radi čovjeka. Istina je da je Bog dao čovjeku sve stvoreno na upravljanje, ali mu nije dao da bude Bog na zemlji nego za sve učinjeno da odgovara svomu Bogu koji ga je stvorio kao i sve drugo stvoreno.
Jadni čovječe, kako si mogao proglasiti Boga mrtvim a na njegovo mjesto postavio sebe, plazaš oko sebe i vičeš: nu mene. Da, moderni čovjek, civilizirani europljanin, proglasio je Boga mrtvim.
Pa zato je sve postalo relativno. Zato nema više ništa sveto. Pa to je ono što upozorava Sveto Otac: Živi se kao da Boga nema – to znači: kao da Bog ne vidi, kao da Bog ne govori, kao da Bog ne sluša.
Čovječe vrati se sebi, pogledaj što si i tko si!
Profesor anatomije uveo je studente medicine u laboratorij u kojemu se moglo vidjeti razne dijelove ljudskoga tijela. No prije nego što im je počeo tumačiti, doveo ih je pred jednu policu u kojoj je bila staklenka od 50 litara vode; mast -7-8 sapuna; karbon - 9.000 olovaka, fosfor – 2.200 šibica; željezo - jedan oveći čavao; vapno – da se okreči jedan kokošinjac, nešto magnezija, sumpora i drugih minerala.
Studenti su se pogledavali i međusobno se pitali: kakve veze ima ovo s anatomijom, naukom koja se bavi proučavanjem ljudskog tijela. Profesor je odgovorio, ovo vam je ljudsko tijelo prosječne težine i prosječne veličine.
Da to je tijelo, slično zemlji, ali to nije čovjek. Čovjek ima dušu, sličan je Bogu.  
Shvatimo i prihvatimo istinu o sebi. A ona je u Bogu. Ne u čovjeku kojemu se želimo svidjeti i dodvoriti nego u Bogu kojemu se ne možemo i ne trebamo dodvoravati niti lice uljepšavati. Ono lice koje nam je on dao, stvorivši ga na svoju sliku, samo sačuvajmo i očuvajmo od svih natruha zemaljskoga. To lice gledajmo i mjerimo da li je sretno s našim postupcima. U tom smislu slobodno budimo licemjeri, to jest Božje lice mjerimo i prema njemu se ravnajmo.
I ne tražimo samo čudesa od sv. Ante, čudesa vezana za prolazne zemaljske stvari. Sačuvajmo čudesnost koju je Bog utkao u naša srca i u naše duše. Duša je najveće čudo i sakramentalna hrana kojom je Bog čuva. Ako uspijemo sačuvati tu čudesnost i bogatstvo u sebi, ne će faliti čuda u našem svakodnevnom životu.
Ne donosimo ni dar sv. Anti kojega nismo pošteno stekli. Ne će te sv. Ante zagovarati, niti će ti dragi Bog blagosloviti nepošten rad. Ni Bog, ni Crkva ne trebaju tvoju krvarinu, tvoj dar koji daješ od nepošteno stečene ušteđevine.  
Završimo ovo razmišljanje posljednjom rečenicom današnjeg evanđeoskoga teksta: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen (Lk 18,14). Evo nam puta i ključa za rješenje. Isus nas poziva na poniznost. Spustimo se na zemlju, priznajmo Bogu da je Bog a sebi da smo mala njegova stvorenja. Bez straha se stavimo u službu Božju kao što je to učinio sv. Ante. Sve je ostavio, i bogatstvo, i časti, i vlasti. Ostavio je zemaljsko i prihvatio nebesko. Prihvatio se Isusa. I kad se Isusu otvorio, prihvatio njegovu riječ i po njoj počeo živjeti, postao je najsretniji i najbogatiji. Od tada ima sve, jer ima Isusa. Vidimo ga kako ga drži i daje drugima. To je poziv svakoga od nas. Primiti Isusa, živjeti s Isusom, i dati Isusa ovom žednom i gladnom svijetu. A to ćemo najbolje učiniti svojim kršćanskim životom.
IMG 0997IMG 0998IMG 1001
IMG 1000
IMG 1004
IMG 1006