Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Četvrta večer devetnice

devetnica 4Danas na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove - blagdan Tjelova (Brašančeva) Božji puk željan žive Božje riječi, koju im je u nadahnutoj propovijedi prenio fra Mate Dragičević, ispunio je svetište svetog Ante na Humcu. Četvrtu večer devetnice svetom Anti predmolio je fra Vjekoslav Miličević, a pjevao je veliki župni zbor. Nakon mise procesija s Presvetim oltarskim sakramentom krenula je kroz samostanski vrt.

U propovijedi na temu "Sv. misa kao hrana za dušu – euharistija od koje i za koju vjernik živi" fra Mate je slikovito govorio koliko nam je bitna euharistija, te objasnio zašto nas Crkva poziva da svake nedjelje slavimo euharistiju, da svake nedjelje sudjelujemo u svetoj misi. U misi slavimo i primamo božansku ljubav, tu ljubav nosimo u svoju obitelj, za obiteljski stol, ovo je Božanski stol ljubavi, a onda za obiteljskim stolom dijelimo tu Božansku ljubav, razgovaramo jedni s drugima, imamo vremena jedni za druge, čujemo jedni druge, od najmanjih do najstarijih, i tu nastaje ona komunikacija, strujanje ljubavi, tu je obitelj zdrava, i onda ne treba ni kocka, ni droga , ne treba ni piće, ni sve ono što razara kad je čovjekovo srce prazno.

Sveta misa je stalno posadašnjenje Kristove muke, smrti i uskrsnuća za naše spasenje i otkupljenje. Svi trebamo sebi podsvjestiti neizmjernost Božanske ljubavi koja nam se dariva pod prilikama kruha i vina. Euharistija nije kao drugi sakramenti, ona je sam Božanska osoba Isusa Krista. On se dariva svakoj ljudskoj osobi da ju ispuni radosti i mirom, da joj snage i utjehe dadne u životu - naglasio je fra Mate.

Sutra, peti dan devetnice misu predvodi i propovijed na temu "Dvoličnost u svim sferama života današnjice, korupcija, licemjerje" ima don Ivan Štironja iz Mostara.

IMG 0807

IMG 0808

IMG 0809

IMG 0824IMG 0825IMG 0814

IMG 0828

IMG 0830IMG 0838IMG 0839

Propovijed (nacrt) fra Mate Dragičevića - 4. večer devetnice Humac, 07.06.2012. - Sv. misa kao hrana za dušu

-. Jedna žena priča: Ako itko na svijetu ima dobrog, predivnog muža, onda ta sam ja, ja ga imam. Njegova ljubav, pažnja, poštivanje, požrtvovnost, strpljovost je za divljenje. Kad bi se ponovno udavala i na njega naišla, odmah bih bez razmišljanja udala se za njega. Pa ipak ima nešto u meni što ni on ne može ispuniti. Puno sam tražila i razmišljala, dok jednom na sv. misi nisam osjetila neku prekrasnu toplini što je ispunjala moje srce i ulijevala mi neki blaženi mir. Vrhunac je to bio u sv. pričesti. Tada sam shvatila što znači sv. misa i pričet….. shvatila sam Iusove riječi: „Kruh koji ću vam ja dati, je moje tijelo za život svijeta.“ (Iv 6,52).

- Jednom u Ulmu bio sam na sv. misi u civilnom odijelu. Preda mnom bila je žena s vrlo nemirnim djetetom, a ona potpuno mirna. Dijete bi uzela sad na lijevo, sad na deno rame, sad bi ga spustila  na klupu sa svoje desne, pa sa svoje lijeve strane itd., a ona potpuno to mirno i polako čini bez ikakve neuroze ili ljutnje. Ja sam, moram priznati, bio pomalo neurozan od nemirnog djeteta. Poslije mise pričekao sam je vani i upitao: „Oprostite, gospođo, smijem li Vas nešto upitati? Kako Vi uspijevate sačuvati svoj mir kod tako nemirnog djeteta?“

Ona se blago nasmiješi i reče: „Vidite, moje je dijete bolesno (Downov sindrom- mongoloidno).  A zar bih mogla da mi nije sv. mise i sv. pričesti. Tu dobivam snagu i utjehu.“
Ova žena je bolje od mene razumjela riječi Isusove: „Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6,51). Ne tek poslije smrt, nego sada i ovdje živjeti.

-. Mladi čovjek obolio od leukemije, sav nadut i bliži se kraj. Ja mu donosim sv. pričest. Nasuprot njemu na kauču sjedi majka i jeca. A on će majci: „Majko, zašto plačeš? Pogledaj, sad ću primiti dragog Isusa, a uskoro će on primiti mene k sebi u nebo. Tamo te čekam i opet ćemo biti zajedno.“
Primio je tako blaženo sv. pričest da sam ostao zadivljen njegovom vjerom i ljubavlju prema Isusu, iako je imao teške bolove…
Kraj njegova uzglavlja bila je Biblija, prava kupusara, jer je iz nje stalno crpio snagu i znao je za Isusove riječi: „Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu…“ (Iv 6.54.56).

-. Jedna redovnica priča o svojoj majci i svome ocu: Bili su vrlo pobožni. Otac je svakog mjeseca išao na sv. ispovijed i sv. pričest. Mama se pričešćivala svake nedjelje. Crkva je bila daleko pa mi mala djece nismo išli s njima na misu. Ali kad bi mama došla kući, rekla bi: „Dio vam od mise“ i svako bi od nas djece poljubila u čelo i rekla: „Ovaj poljubac vam dariva dragi Isus, koji je sada u mom srcu. Taj mamin, zapravo Isusov, poljubac toliko je razvio u nama ljubav prema Isusu tako da meni, još jednoj mojoj sestri i jednom od moje braće nije bilo teško odlučiti se biti časne sestre, odnosno brat svećenik….“

-. Jednom je sv. Ivan Vianej promatrao u crkvi nekog svoga župljanina. Dugo je gledao u tabernakul, ali kao da nije ništa molio. Približio mu se sv. Ivan u upitao ga, što tako tu samo gleda i kao da ništa ne moli. Ovaj mu je odgovorio: „Ja gledam njega, on gleda mene i dosta mi je“…

Braćo i sestre, uvjeren sam da bi nam mnogi od vas mogli slične ovakove primjere ispričati iz svog života u zajedništvu s Isusom, nazočnim u Presvetoj Euharistiji.

Međutim, ima i oni koji se ovome svemu možda samo čude, ne vi ovdje, nazočni, nego oni koji negdje drugdje traže utjehu i osvježenje. Koliko ih je, koji trče za raznim guruima ovdje na našim područjima pa sve do Indije, koji trče gatarima, vračarima, nekakvim babama, traže ovdje ili ondje nekakve zapise, lupaju prstima u drvo, nose razne amulete, priključuju se nekim pokretima hare krišna, jogi, daju se uvući u razne sekte itd. Svi oni traže neku hranu za svoju praznu nutrinu.
Neki su pak uzeli za moto svoga života: „Uzmi sve što ti život pruža“ i trču od jedne do druge zabave, po mogućnosti što egzotičnije i razvratnije, misleći da će ih to ispuniti.
Ali što dalje i što više, to više gladniji i žedniji i nikako se zadovoljiti niti zadobiti mir i puninu…

Čovjek je troslojno biće: duh, duša, tijelo. Oni se uzajamno tako prožimlju da se samo može govoriti o jedinstvu čovjeka: ljudsko trojedinstvo. Da bi ispravno živio treba čovjeku stalno osvježenje za sve tri dimenzije. Centar, srž, bitak čovjeka je njegov duh, ili kako ga neki nazivaju duhovna duša, duhovna psiha.
Duhovno se može samo duhovnim nahraniti, osvježiti ili ozdravljati. To je ona dimenzija čovjeka po kojoj je on slika Božja. Dakle, naš duh se može samo ispravno hraniti, ozdravljati i osvježavati Božjom hranom. Svi drugi pokušaji mimo Božje hrane su promašaji, zapravo trovanje i oduzimanje duhovnog imuniteta.
Upravo zato nam je Isus ostavio Euharistiju i rekao one već spomenute njegove riječi: „Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke“
„Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu…“
„Kruh koji ću vam ja dati, je moje tijelo za život vijeta.“ (Iv 6,52).

A sv. Ante, kojeg toliko častimo, kaže: „Betlehem prevedeno znači kuća kruha. U kući svoje Crkve jača i osvježava nas Isus kruhom svoga tijela… O koliko je velika dobrota Ljubljenoga, o koliko je velika ljubav Zaručnika prema svojoj Zaručnici – Crkvi…. U komadiću kruha daje joj se čitav. Kroz taj kruh jača naša srca da možemo izdržati u svim nevoljama…“

A na drugom pak mjestu kaže: „Grješnici su slični osušenim kostima; suhi su i bez rose milosti. Njihovo srce je osušeno, jer su zaboravili jesti kruh Kristov, što svaku slast u sebi ima… Tko Krista dostojno prima, njemu on daruje duplu okrepu i osvježenje: ublažuje mu sve napasti i rasplamsava u njemu pobožnost…. „

Krist u sv. hostiji je istina naše vjere zbog koje mi vjernici trebamo biti radosni i sretni. U Euharistiji Isus je uvijek s nama: krijepi nas, jača  i osvježava u našoj vjeri i vjernosti življenja njegova Evanđelja u našemu vremenu. Bez primanja sv. pričesti i bez istinskog čašćenje Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu ne možemo biti u potpunosti njegovi učenici i sljedbenici u našemu vremenu.

Zanimljivo je  u ovom kontekstu spomenuti kako je sv. Franjo razumijevao Euharistiju, upravo nekako u isto vrijeme kada je ova svetkovina Tijelova bila u nastajanju. Njegov životopisac Toma Ćelanski zapisao ovo:
„Prema sakramentu Gospodinova Tijela plamtio je sveti Franjo žarom sviju srdaca. Beskrajno je bio zadivljen pred onim dostojanstvom i pred najveličanstvenijom ljubavlju. Ne prisustvovati svaki dan bar jednoj misi, .... , smatrao je velikim prezirom. Često se pričešćivao, ali tako pobožno da je i druge pobuđivao na pobožnost. Časteći tu svetinju s najvećim poštovanjem, prikazivao je  žrtvu svih (svojih) udova i, primajući žrtvovano Janje, žrtvovao je duh onim žarom što mu je na oltaru srca vazda gorio“ (2 Cel 201).

Svim žarom svoje duše vjerovao je Franjo u Kristovu prisutnost u euharistiji. Ona za njega nije jednostavno božanski dar, ona je osoba Isusa Krista koja nam se u ljubavi predaje, s nama sjedinjuje. Zato Franjo kaže da je to „najveličanstvenija ljubav“.  To za njega nije nešto naučeno, nego nešto u dubini srca doživljeno. Zato on ne može dovoljno naglasiti i preopručiti klanjanje, zahvaljivanje i poštivanje  Isusove nazočnosti u Euharistiji. U svojoj Oporuci prije smrti zapisao je svojoj braći: „Gospodin mi dade toliku vjeru u crkvama, da sam ovako jednostavno molio i govorio: Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovjde i po svim crkvama tvojim koje su po cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si po  svome svetom križu svijet otkupio.“

Kako je Franjo dubinski doživljavao Kristovu nazočnost u Euharistiji svjedoče njegove riječi koje je uputio Općem saboru svoje braće. Rekao je: «Neka čovjeka prođu trnci, neka se potrese cijeli svijet, i neka nebo klikće, kad je na oltaru u rukama svećenika Krist, Sin živoga Boga. O divne li veličine i neshvatljive počasti! O uzvišene poniznosti! O ponizne uzvišenosti, da se Gospodar svega, Bog i Sin Božji, toliko ponizi da se radi našega spasenja sakrije pod neznatnim likom kruha.“ I da nam se daje za hranu.  
Poštovani slušatelji!

Po Euharistiji svi postajemo bogatiji da dijelimo; jači da trpimo; ponizniji da praštamo i služimo; zreliji da budemo korisniji.
Kristovo Srce komu se po Euharistiji suobličujemo, pokretačka je snaga koja nas tjera da činimo dobro. Preobraženi po Kristovu tijelu sposobni smo preobražavati druge.

Čuli smo da se sv. Franjo često pričešćivao i potiče i druge, dakle i nas danas, da se pričešćujemo. On čini to stoga što je sam kod sebe iskusio što crkveni oci govore i uče:
Sv. Pričest u nama naime:
-. podržava život milosti i čuva ga od odumiranja,
-. razvija rast milosti i umnaža je,
-. oživljuje i osvježuje ljubav,
-. ispunja dušu radošću i duhovnim mirom.

Poštovani slušatelji!
 
Želio bih da nam po poticaju sv. Ante i sv. Franje treća Božja zapovijed: «Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji» bude  takva duhovna potreba, bez čijeg ispunjenja ne možemo kao kršćani nikako živjeti.
Ona se u prvom redu ostvaruje u napajanju ljubavlju Kristovom na euharistijkom stolu;
Tu ljubav prenosimo za obiteljski stol, gdje snagom euharistijske ljubavi   obnavljamo, učvršćujemo i produbljujemo  međusobnu ljubav u obitelji kao i s drugim ljudima; te na koncu i našem tijelu dadnemo osvježenje u zajedničkom  nedjeljnom  počinku.

Slavljenje svetkovine Tijelova je prilika da sebi posvijestimo koje je neizmjerno blago za nas presveta Euharistija.

U tom smislu dozvolite mi da probamo ovako sv. misu shvatiti i razumjeti:
Sv. misa je drama u četiri čina:

1.- čin: Potpuno prihvaćanje sebe sa svim pozitivnim i negativnim osobinama promatrajući se kroz Božju riječ u provom dijelu sv. mise.

2.- čin: Potpuno darivanje sebe, bez pridržaja, u darovima kruha i vina. Sebe staviti Bogu na oltar i dozvoliti mu da nas prožme svojim Svetim Duhom.

3.- čin: Potpuno se u pričesti sjediniti s Isusom, dozvoliti mu da nas sobom prožme od glave do pete.

4.- čin: dozvoliti mu da nas učini novima – sebi sličnima tako da kroz naša usta on govri, kroz naše srce on ljubi, korz naše noge on ide potrebitima, kroz naše misli on unosi pozitivnost u ovaj svijet.

To je braćo i sestre drama našega otkupljenja i otkupljenja svijeta.  

I na kraju prisjetimo se kršćana iz prvih vremena. Kad je Dioklecijan progonio kršćane, zabranio im je pod smrtnom prijetnjom sastajati se i slaviti sv. misu. Ipak u Kartagi uhvate jednu skupinu ljudi – njih 49 koji su slavili sv. misu. Pitaju ih: „Znate li vi za carski proglas?“ Odgovore: „Znamo“.
„Znate li vi da će te zbog toga biti kažnjeni smrtnom kaznom?“
„Znamo“
„Pa zašto onda to činite?“
Od govore: „Mi bez svete mise kao kršćani ne možemo živjeti!“
I svih 49 je ubijeno. Nitko se nije odrekao kršćanstva i sv. mise. Svi su mučenici.

Neka i naš stav bude: „Mi bez svete mise ne možemo živjeti.“ Amen.