Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Treća večer Devetnice

fra anteI današnji prekrasan dan i treća večer devetnice privukli su brojne vjernike u svetište sv. Ante na Humcu. Devetnicu je predmolio fra Tihomir Bazina, pjevanje zbor humačke franjevačke mladeži - FRAME, a sv. misu predmolio je i na temu "Moralnost i vjernost obitelji" propovjedao fra Ante Marić.

Fra Ante je u poučnoj i dirljivoj propovijedi istaknuo kako obitelj počiva na dvije velike vrijednosti: ćudoređu (moralnosti) i vjernosti. Obitelj nije stvorio čovjek, već Bog. I jedini koji o njoj odlučuje upravo je onaj koji ju je stvorio: Bog!

Sve je veći broj razvrgnutih obiteljskih zajednica sklopljenih sakramentom sv. ženidbe - ustvrdio je fra Ante i nastavio - to se događa samo zato jer ne živimo ćudorednost i jer je vjernost postala nešto što više nije „in“, što više nije trend.  Ne samo ovo naše vrijeme, već i ona prije nas, nose u sebi veliku opasnost za brak i obitelj.
IMG 0796
"Sveti Ante Padovanski, bdij nad našim obiteljima. Ne dopusti da djeca plaču, da bračni partneri trpe jedno zbog drugog. Ulij im u srce obilje ćudoređa i vjernosti. Vrati ovom našem vremenu smisao za žrtvu, smisao za vjernost i ukrijepi u naše ponašanje ćudoređe, ulij u duše naših roditelja spoznaju s prvih stranica Biblije: da budu jedna duša i jedno tijelo, i da nikada ne zaborave onu Isusovu iz Markova Evanđelja: Što je Bog združio čovjek neka ne rastavlja - zaključio fra Ante.

 Sutra na Tjelovo misu predvodi i na temu "Sv. misa kao hrana za dušu – euharistija od koje i za koju vjernik živi" propovjeda fra Mate Dragićević, župnik iz Gradnića. Nakon mise bit će procesija s Presvetim Oltarskim sakramentom kroz samostanski vrt.

Cijelu propovijed fra Ante Marića izrečenu na trećoj večeri devetncie svetom Anti na Humcu, pročitajte ispod.

IMG 0800

MORALNOST I VJERNOST OBITELJI
(HUMAC, DEVETNICA SV. ANTI, 6. lipnja 2012.)

Braćo i sestre!

Na prvim stranicama Biblije, u knjizi Postanka, opisano je stvaranje svijeta. I onda, kad je Bog iz ništa sve stvorio, bio svime zadovoljan, poželje i reče: Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku! I od zemaljskog ga praha Bog načini, a u nosnice mu udahne svoga Duha. I oživje, bi čovjek. Svemu je stvorenom nadjenuo ime i svime zavladao. No, čovjek bijaše sam. I tužan. Vidjevši to Bog reče: Nije dobro da čovjek bude sam! Pusti tvrd san na čovjeka, te mu izvadi jedno rebro, to mjesto zatvori mesom, a od rebra načini Gospod Bog ženu i dovede je pred čovjeka. Kad je čovjeka ugleda zapjeva: Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa, od mesa mojega. Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta. To bijaše prvi par kojeg Biblija ovako opisa: Ostavit će čovjek oca i majku i prionuti uza svoju ženu. Njih dvoje bit će jedno tijelo. A bijahu oboje goli, čovjek i njegova žena, ali ne osjećahu stida. Bog je htio obitelj, htio je čovjeka i ženu u toj zajednici obitelji. Adamu i Evi Bog daje zapovijed: Napučite zemlju, sebi je podložite. Vladajte svim živim stvorovima. Sklapajući savez s čovjekom, s narodom, Bog mu daje zapovijedi. Svojih Deset zapovijedi. Te zapovijedi određuju način čovjekovog života, uređuju njegov odnos prema Bogu, svome bližnjemu i konačno prema samom sebi.

Bog i u Novom zavjetu objavljuje svoj odnos prema obitelji. Ona je temelj iz kojeg će se sve dogoditi. Obitelj uz pomoć Božju rađa nove ljude – ispunja, dakle, onaj mandat dat čovjeku od samog početka: napučite zemlju. Bog čuva obitelj, on je zakonski zaštićuje: Što je Bog združio čovjek neka ne rastavlja! Sam svemogući Bog mogao je na svemogući broj načina doći u ljudsku povijest. On dolazi kroz obitelj. Time joj daje svaku podršku, smatra je jedinim načinom na koji će čovjek nastati. Obitelj je za Boga svetinja. Njegova obitelj nosi atribut „sveta“. Obitelj počiva na dvije velike vrijednosti: ćudoređu (moralnosti) i vjernosti. Obitelj nije stvorio čovjek, već Bog. I jedini koji o njoj odlučuje upravo je onaj koji ju je stvorio: Bog!

Obitelj kao ćudoredna vrijednost trpjela je kroz povijest mnoge napade i štete. To se, nažalost, obitelji i danas događa. Čovjek je tako često posezao, a to čini i danas, za onim što mu po naravi stvari ne pripada. Uređujući svoj odnos u uljudbi prečesto je htio svojim zakonima urediti ono što je Bog već uredio i nad čim on kao čovjek nema ovlasti. Tako su ljudi u svojoj preuzetnosti sebi uzeli za pravo dirati u osnovu onoga što je Bog stvorio. Ne može ljudski zakon odrediti obitelj. To je već stvaranjem učinjeno. Tu od Boga datost čovjek može i treba svojim zakonima samo zaštiti. Dakle, ne urediti. To je Bog i stvorio i uredio.

Tako se na koncu i ponaša crkveni zakon. Mi znamo često krivo reći: Dobio razvod crkvenog braka. Ne može se dobiti taj razvod, jer lijepo stoji: Ono što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja! Može sa smo reći da je ustanovljeno da nikada i nije došlo do ostvarenja obitelji, te je crkveni zakon može samo proglasiti nepostojećom, dakle, da nikada tu nije bilo braka i obitelji. Svjedoci smo, nažalost, sve češće upitne ćudorednosti u našim obiteljima, krhke vjernosti, te sve veći broj crkvenih brakova koji ne žive ćudoredno i nevjerni su.

Zašto je to tako?! Kakav je Tvoj brak, vlada li u Tvojoj obitelji ćudorednost i vjernost? Sve je veći broj razvrgnutih obiteljskih zajednica sklopljenih sakramentom sv. ženidbe. Braćo i sestre, to se događa samo zato jer ne živimo ćudorednost i jer je vjernost postala nešto što više nije „in“, što više nije trend.  Ne samo ovo naše vrijeme, već i ona prije nas, nose u sebi veliku opasnost za brak i obitelj. Na vjenčanju smo pred oltarom, svjedocima, vjerskim službenikom, pod stijegom rekli ono svoje da. Nitko me nije prisilio, rekli smo, kao i da ćemo živjeti u vjernosti i odgajati djecu po zakonu Krista i Njegove Crkve. Stisnuli su bračni drugovi jedno drugom desnu ruku i rekli da se uzimaju, obećali vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti u sve dane života svoga. I stavili jedno drugom prsten na ruku, kao sveti simbol ljubavi. Potom su prisegli na križ zazivajući za svjedoke Boga, Blaženu Djevicu Mariju i sve svece Božje. I sve je to učinjeno  na najsvetijem mjestu: u crkvi pred oltarom.
IMG 0795
Nakon tog sakramentalnog čina braku i obitelji ne smije ništa stati na put. Mnogima i ne stane, većini, usudio bih se reći. No, nažalost, mnogi na sve to jako brzo zaborave. Čestitosti – ćudorednosti – prave bračne zajednice na put ne može ništa stati. Tu čestitu zajednicu krijepi ljubav bračnih drugova. Ta je ljubav spremna na sve žrtve. Da Vam ispričam. Dogodilo se 1952. godine. Mladi je bračni par u braku nepune dvije godine. Muž je za kratko nakon vjenčanja dospio u komunistički zatvor ni kriv ni dužan. Njegov je otac u zatvoru od 1947. godine. Žena, mlada i krhka, ide mužu u posjet kad joj dopuste. Muža muče, psihički ubijaju. No, puste ga, jer je sve istrpio i spoznaše njegovi mučitelji da je on za njih pretvrd orah. Spomenute 1952. godine žena zbog trudnoće prestaje raditi. Početkom travnja, pred svoj prvi porod, s trbuhom do brade napuni ona dva starinska drvena kufera kolačima, kruhom, mesom, te krenu svome svekru u Zenicu u Zatvor. Vlak je iskrca u Sarajevu, a odatle je trebala drugim do Zenice. Dva su joj prošla, jer nije bila moćna po njihovim visokim i strmim stubama ukrcati kufere i sama ući. U 1 sat poslije ponoći bio je zadnji vlak za Zenicu. Čekala ga je puna strepnje. Kad je vlak stigao, jedan mlađi gospodin koji je s njom bio na peronu uze njene kufere, ubaci ih u vlak, pruži trudnoj ženi ruku, smjesti kufere u odjeljak. Žena ga je zahvalno gledala. No, u Zenici joj javiše da njen svekar nije u domu. Otpravljen je na državno dobro na Kupres. Žena im nije vjerovala. Sjela je onako trudna na svoje kufere na porti kaznionice i plakala. Prizvala je na šefa. Šef, a to bijaše onaj čovjek koji joj pomože sinoć u Sarajevu, uvjeri mladu uplakanu ženu da je njen svekar uistinu na Kupresu. Žena je dobila adresu, i čim se vratila kući napisa pismo svome svekru. Kad je ovaj saznao da mu je nevjesta trudna i da skoro treba roditi napisa nevjesti i sinu pismo: Nevista, kad mi rodiš unuka, nadini mu ime Ante! Pitali su se oboje, odakle otac zna da će biti unuk. No, ubrzo ona rodi sina. I nadjenu mu ime Ante. I prvo što uradiše ona i njen muž bijaše da su fotografirali svoga tek rođenog sina. U jastuku malo dijete, smiješi se, jedna ručica stisnuta u šaci drugom maše. Majka je uzela olovku, stavila je u ručicu novorođenog sinčića, te djetetovu ručicu u svoju i na poleđini fotografije njih dvoje napisaše: Voljenom i dragom dedi od njegova unuka Ante, 23. srpnja 1952. godine.

Otišla slika u Zenicu. Djed uzeo sliku i ljubi je. Teku mu suze. Svima pokazuje svoga unuka Antu. Sliku djed drži u njedrima. Ante mu daje snage. Djed je poslije pričao da je od toga trenutka boravak u zatvoru bila milina. Vratio se djed. Vratio sliku. Tu sliku njegov unuk, danas star, dakako, čuva kao moći. Bio sam sa svojim djedom u zatvoru. Tek mu je poslije djed pričao kako se mučen u Isusovači molio svetom Anti da mu pomogne, da ga zagovara kod Boga Višnjega, a on će svome unuku u njegovo ime nadjenuti ime Ante.

I nije tako bilo samo Antinom djedu, nego svim našim djedovima. Gdje su našli snage sačuvati vjeru, gdje snage sačuvati obitelj, gdje snage htjeti uopće živjeti: Kroz svoju obitelj i po zagovoru sv. Ante u dragom Bogu. Tim obiteljima nitko i ništa nije moglo oduzeti ćudoređe i vjernost. Sve su podnijeli. Djed i njegov tek rođeni unuk zajedno su čamili u kazamatu i bili sretni i slobodni.

I pričam dalje. Krasna djevojčica. Četvrti razred OŠ. Pametna, lijepa, ali tužna. Razgovaram s njom. Predstavlja se, dobro uči, ima prijateljice i prijatelje, zbori što rado čita i gleda na televiziji, ide u crkvu, igra se.

•    A zar nisi malo tužna?!
•    Da, progovori na rubu da brizne u plač.
•    A, što je?
•    Imam problema, velikih problema!
•    Ma, nemoj?! A kojih?!
•    Moji se tata i mama žele rastaviti.

Bože, zašto sam je pitao. Neutješno je plakala. Pričali smo i pričali. Ona je uza sve moje godine u ovom razgovoru bila zrelija. Nismo se rastavili dok se osmijeh nije vratio na lice.

Zašto?! Zašto ih činimo nesretnima. Vjerujte, braćo i sestre, samo zato jer su u obitelji poljuljani ćudorednost i vjernost. A, to nam je tema ove devetnice. Ćudorednost i vjernost u obitelji. Vidite kako malo treba da one cvjetaju. Sjetite se onog djeda i Isusovače u Zenici. I, kako na žalost, opet samo malo treba da jedno krasno lijepo i pametno dijete bude nesretno. Ne zato što nema, ne zato da su tata i mama progonjeni, da su nepravedno u zatvoru, već zato jer su zaboravili na ćudorednost i na vjernost.

Sveti Ante Padovanski, bdij nad našim obiteljima. Ne dopusti da djevojčice plaču, da bračni partneri trpe jedno zbog drugog. Ulij im u srce obilje ćudoređa i vjernosti. Vrati ovom našem vremenu smisao za žrtvu, smisao za vjernost i ukrijepi u naše ponašanje ćudoređe, ulij u duše naših roditelja spoznaju s prvih stranica Biblije: da budu jedna duša i jedno tijelo, i da nikada ne zaborave onu Isusovu iz Markova Evanđelja: Što je Bog združio čovjek neka ne rastavlja. Amen!