Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Hercegovačka franjevačka provincija oprostila se od fra Augustina Baje Baraća

sprovod humac12. travnja 2014. godine Hercegovačka franjevačka provincija oprostila se od svoga franjevca i svećenika fra Augustina Baje Baraća. U petak, 11. travnja,  u 08,05 sati praćen molitvom svoje subraće humačkog samostana fra Augustin Baja Barać preselio se u krilo Oca nebeskog  u 77. godini života, 57. godini redovništva i 49. godini svećeništva.  


U samostanskoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Humcu u subotu, 12. travnja, u 15,00 sati sprovodnu sv. misu, zbog službene odsutnosti provincijala fra Miljenka Šteke, predslavio je vikar Provincije fra Ivan Ševo uz suslavlje humačkog gvardijana fra Velimira Mandića, biskupova izaslanika don Antana Luburića, fra Marinka Šakote, župnika Međugorja, rodne fra Augustinove župe, te 37 svećenika koncelebranata. Skupio se lijep broj vjernika, među kojima su  mnoge časne sestre, naši postulanti i druga braća fratri, da se u molitvi zahvalnosti i preporuke oproste od dragog pokojnika.

Vikar Provincije fra Ivan Ševo izrekao je ovom prigodom homiliju u obliku teološkog premišljanja o smrti. Ovdje je donosimo:
Umiranje i smrt kao bolno iskustvo najbližih, a osobito kao neizbježivost koja čeka svakoga živoga čovjeka, neupitna je stvarnost koja, kratko rečeno, zbunjuje i smućuje svakog čovjeka, pa tako i kršćanske vjernike.

Nema sumnje, većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Jer smrt najčešće doživljavamo poput velikog iznenađenja. Ipak, smrt kao naša zadnja vremenska postaja za mudra čovjeka nikada ne bi trebala biti samo iznenađenje.
 
Razmišljajući o životu u svom djelu Tvrđava poznati pisac Meša Selimović napisa:

„Ja sam samo mali čovjek koji je zaboravio da je mali.

San je ono što se želi, a život je buđenje.

 Sve će proći... Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost. Proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?...

Mnogo je tajni, doista, kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razumjeti.  A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju ona misli na nas.“
Dakako, uz sve moguće vidike koji su nam jako dobro poznati, kao što su sociološki, biološki, medicinski, psihološki i ini, kršćanske vjernike, baš kao vjernike, svako umiranje i smrt zanimaju na osobit način s vjerskog ili vjerničkog gledišta.
 
Želim reći:

Svoj vjerski stav o svakom bitnom životnom pitanju ili životnom području kršćanin razaznaje iz objave, liturgije i službenoga nauka Crkve. Tako Biblija, kao važan i nezaobilazan dio Božje objave čovjeku, širom osvjetljava fenomen umiranja i smrti, ističući da je ona prije svega smrtna presuda protiv ljudi izrečena neposredno poslije grijeha praoca Adama.

Upravo tako, smrtnost ljudska postaje znak prisutnosti grijeha, koji nije samo zlo zbog toga što se protivi ljudskoj naravi i volji Božjoj, nego je zlo i zato što otvara put smrti.
 

Mudrosne biblijske knjige snažno ističu da se onaj tko ide za zlom, već uputio u smrt; to znači: bezbožnik je na skliskom putu, on je već na neki način mrtav jer je sklopio savez sa smrću. A smrt pravednika nije konačna jer mu - kako kaže psalmist - »Bog neće os­taviti dušu u Podzemlju«, nego će njegovu »dušu Bog ugrabiti Podzemlju iz kandža«. Tako pravednici već ovdje na zemlji imaju nadu punu besmrtnosti. Bogu nije draga smrt čovjeka nego on hoće da se grješnik obra­ti i da ispravno živi; zato starozavjetni proroci bez prestanka pozivaju na temeljito obraćenje jer Bog izbavlja ljude od smrti, ali ne bez njihove suradnje.
Novi zavjet još izričitije potvrđuje da je u samim počecima ljudske povijesti čovjekovim neposluhom, ohološću, grijeh ušao u svijet a po grije­hu trpljenje i smrt. Otada smrt kraljuje nad svijetom i nad čovječanstvom, to više što je i ljudsko ti­jelo, koje je Božji stvor i dar, postalo »smrtonosnim tijelom« jer se iz požude rađa grijeh, a po gri­jehu smrt. Upravo otuda dolazi tragičnost čovjeka i čovječan­stva jer su sami po sebi prepušteni u vlast smrti. Ipak, dragi Bog, koji je stvorio čovjeka kao remek djelo i iz ljubavi, ostaje vjeran toj svojoj lju­bavi. Isus Krist uzima na sebe ljudsku narav i smrt; on na Veliki petak umire na drvetu križa, i to po odluci palog čovjeka, ali u skladu s Božjim promislom.

Evanđelisti nas izvješćuju: Isus je svojim učenicima više puta najavljivao svoju smrt; kao čovjek drhtao je pred njom, ali kao odani Sin prihvatio je Očevu volju i savršeno je izvršio, ostavši mu »poslušan do smrti«.
Poruka je jasna: Isusova drago­voljna smrt bila je pomirna žrtva te je Njegova smrt plodna poput zrna koje mora umrijeti da bi donijelo rod. Krist je umro za narod, dao je svoj život mjesto sviju. Krist je tako otkrio božansku ljubav do kraja. Po svojoj smrti Isus je pomirio čovjeka i čovječanstvo s Bogom. Zapravo, Isus Krist je umirući iz ljubavi i vršeći volju Očevu zauvijek pobijedio smrt; Bog ga je potom ovjenčao nebeskom sla­vom uskrsnuća, odnosno na njemu se ostvarilo uskrsnuće od mrtvih i on je postao »prvorođenac od mrtvih«. Zahvaljujući Isusovoj drago­voljnoj smrti i slavnom uskrsnuću, potpuno se izmijenio odnos ljudi i smrti.

Sv. Pavao je odlučan i jasan: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (…) A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ (1 Kor 15,13-19).
U svjetlu biblijske objave, Crkva je kršćanski pogled na smrt sažela najprije u simbolima vjere: u Apostol­skom vjerovanju izričajem: »Vjerujem u uskrsnuće ti­jela; vjerujem u život vječni«, a u Nicejsko-carigradskom vjerovanju izričajem: »I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka«.

Crkveni oci tumačili su vjersko učenje o smrti i životu poslije smrti riječima: »Dobro je za me da umrem u Krista Isusa, više nego da vladam krajnjim dijelovima zem­lje. Njega tražim, koji je za nas umro; njega hoću koji je za nas uskrsnuo. Moje se rođenje približava... Pustite me da primim čisto svjetlo; kada dođem tamo, bit ću čovjek.« (sv. Ignacije Antiohijski).
 „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok ne otpočine u Tebi!“ (Sv. Augustin, Ispovijesti)
Suvre­meni nauk Crkve najbolje je izrekao II. vatikanski koncil u konstituciji »Gaudium et spes« u kojoj se doslovno kaže: »Dok je pred smrću nemoćno svako maštanje, Crkva, poučena božanskom objavom, tvrdi da je Bog stvorio čovjeka za blaženi cilj s onu stranu zemaljske bijede. Štoviše, kršćanska vjera uči da će ta tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio, biti jednom pobijeđena kada svemogući i milosrdni Spasitelj vrati čo­vjeku spasenje što ga je svojom krivnjom izgubio.

Tu je pobjedu Krist iz­vojevao uskrsnuvši na život, pošto je svo­jom smrću oslobodio čovjeka od smrti. Svakome čovjeku koji razmišlja, vjera, predočena solidnim argumentima, pruža odgovor na tjeskobna pitanja o njegovoj budućoj sudbini; ujedno mu omogućuje da u Kristu bude u zajedništvu sa svo­jom predragom, već preminulom braćom, ulijevajući mu nadu da su oni već postigli pravi život kod Boga.«
 
Draga braćo i sestre!

Kao kršćani vjernici ne želimo u ovim trenucima umanjivati i ublažavati činjenicu smrti kao užasne i neželjene stvarnosti, koja se u naš život uvlači nepozvana i bez kucanja i koja nas kao ljude rastavlja od svega zemaljskog što smo zavoljeli, ne toliko od stvari, koliko od dragih ljudi s kojima smo na različite načine bili povezani. Ipak, naša se vjernička perspektiva i gledanje na smrt ne može izjednačiti s čestim stavom modernosti, koja ne trpi suživot sa smrću, te zaljubljena u samu sebe, više i ne podnosi pomisao na vlastitu konačnost. Koliko god smrt remetila naš mir i unosila napetost, strah i tjeskobu u naša srca, mi po vjeri u Isusa Krista znamo da ona ne predstavlja nikakvu osobnu tragediju, koja bi u konačnici bila u stanju dovesti u pitanje i sami smisao ljudskog života na zemlji i svrhu ljudskih nastojanja oko dobra i drugih pozitivnih vrijednosti.

Moramo svi priznati, ni teška bolest, ni duboka starost ne mogu nas u susretu sa smrću utješiti i lišiti boli zbog rastanka od voljenih osoba ili osjećaja da su naši pokojnici, usprkos svemu, mogli toliko toga zajedničkoga još s nama proživjeti. Osjećaj da se nečiji život prerano ugasio, ne prati nas samo kada se opraštamo od mladih ljudi, to isto osjećamo i onda kada se rastajemo od ljudi u poodmakloj životnoj dobi.
I ne možemo a da se konkretno ne zapitamo: zašto je to tako, zašto nas prati taj osjećaj nedovršenosti i ljudske nedorečenosti?

Kristalno je jasno, mi se ljudi ne možemo boriti niti sa svojom smrću. No, kao što jednima njihovo uvjerenje ne dopušta da prihvate smrt kao jednu točku na stazi njihova života, točku koja ih povezuje s vremenom i vječnošću, tako drugi snagom svog religioznog uvjerenja u smrti prepoznaju blagdan plača i tuge, ali i blagdan radosti i zahvalnosti Bogu za jedan ljudski život i mnoge milosti kojima nas je Bog obdario po jednom čovjeku. Radost ljudskog života je svijest da postojim, radost je znanje da mi je nebo nekog dalo s kim sam podijelio tolike sretne trenutke, radost je znati da se taj netko vraća izvoru radosti, Bogu, iz kojeg je ponikao i na kojem se za svoga zemaljskoga života napajao.
Ovo je trenutak da otkrijemo, ukoliko to do sada nismo znali, kolika je radost biti s drugima, biti djelotvorni i odgovorni u svome ljudskom i vjerničkom poslanju, ne isključujući niti velikodušne usluge svojim bližnjima. Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić nas poziva:

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
 

Ovo je ujedno trenutak da zahvalimo pokojnom fra Augustinu, i to za svako dobro djelo, koje je činio prema svojim mogućnostima i svojoj raspoloživosti, kako u zajednici tako i svakome od braće pojedinačno.
Dragi fra Augustine, u ime cijele naše franjevačke zajednice, kao i u ime provincijala fra Miljenka i u svoje osobno, izražavam Ti iskrenu zahvalnost za Tvoje vjerno i predano svećeničko služenje u službi i poslanju duhovnog pomoćnika za dobrobit naših vjernika, kojima te je Provincija slala, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem Božjem i hrvatskom narodu.

Neka Ti dobri Bog bude vječna nagrada, a sve koji iskreno tuguju zbog privremenog rastanka s Tobom neka ispuni svojom snagom i utjehom vjere u ponovni susret s Tobom i sa svima svetima. Počivao u miru Božjem! Amen!
 

Na kraju sv. mise fra Velimir Mandić, humački gvardijan, iznio je životopis pok. fra Augustina Baje i osvrnuo se toplim riječima na njegov život u fratarskoj zajednici:
 

Poštovani zamjeniče našega provincijala fra Ivane Ševo, braćo svećenici, Jozo i Ivane, braćo našega fra Augustina Baje, časne sestre, rodbino i prijatelji!
Dok se svi skoro 40 dana spremamo za proslavu Gospodinova uskrsnuća, dok smo osobito danas i jučer bili obuzeti pripremom za početak Velikog tjedna - proslavu nedjelje Muke Gospodinove – Cvjetnicu, naš nas je Baja iznenadio i preduhitrio svojim odlaskom Gospodinu u vječnost! Izabrao je slaviti Veliki tjedan u zajedništvu nebeskog Oca, svih svetih, nadamo se i vjerujemo kao i u zajedništvu mnoštvom subraće fratara koji su se već preselili u vječnost.

Svi mi znademo da je naš Baja fra Augustin skoro čitav svećenički život bio boležljiv, svi znamo da je prije kratkog vremena bio bolestan, ali da je u bolnici u Mostaru malo obnovio svoje narušeno zdravlje, stoga nas ovako brz odlazak doista iznenađuje. Istina je da je u četvrtak izjutra imao nekih probavnih problema, da ga je naš brat fra Damjan uredio, također je istina da je fra Damjan popodne primijetio kako se Baja malo gubi, stoga je konzultirao liječnike u našem Domu zdravlja u Ljubuškom. Dežurni je liječnik preporučio bolnicu u Mostaru, popodne ga je hitna odvezla, cijelu su ga večer u bolnici pregledavali te oko ponoći ustanovili da nije za bolnice. Fra Damjan ga je vratio u samostan, cijelu noć uza nj bdio, a kad smo se mi vraćali sa svete mise pozvao nas je u Bajinu sobu da uza nj molimo. On je u to vrijeme samo duboko disao te jednostavno predao svoju dušu nebeskom Ocu! Smirio se i završio svoj patnički, svećenički, redovnički i vjernički život!
 

A tjelesni je život naš Baja počeo u Međugorju1 6. svibnja 1937., od roditelja Mirka i Anđe r. Pavlović. Isti je dan i kršten, krsnim imenom Bože.

Pučku je školu od 1945. – 1949. pohađao u rodnom Međugorju, a od 1949. – 1951. u Čapljini. Sjemenište, srednju školu, pohađao je u Viskom od  1951.- 1959.

Franjevačko odijelo dobio je prvog dana novicijata od provincijala Bosne Srebrene fra Borisa Ilovače, te je od 14. srpnja 1957. do 15. srpnja 1958. bio u novicijatu u Kraljevoj Sutjesci.

Po završetku novicijata 15. srpnja 1958. položio je prve – jednostavne zavjete u Kraljevoj Sutjesci pred istim provincijalom Bosne Srebrene fra Borisom Ilovačom. Doživotne – vječne zavjete položio je pred prov. delegatom fra Leonardom Orečom 15. srpnja 1963. ovdje na Humcu.

U međuvremenu je od 1961. do 1963. studirao filozofiju u Visokom, a od 1963. do 1966. teologiju u Sarajevu.
Subđakonat mu je 13. ožujka 1965. u Sarajevu podijelio Marko dr. Alaupović, nadbiskup. Isti nadbiskup ga je zaredio za đakona 4. travnja 1965. u Sarajevu, a za svećenika ga je zaredio biskup Petar Čule 15. kolovoza 1965. u Nevesinju.
 

Njegov fratarski i svećenički život protekao je ovim redosljedom:

- Duh. pom. na Širokom Brijegu od 23. lipnja 1966. do rujna 1966.

- Duh. pom. u Grudama od rujna 1966. do travnja 1967.

- Duh. pom. na Širokom Brijegu od travnja 1967. do travnja 1968.

- Duh. pom. u Kongori od travnja 1969. do lipnja 1971.

- Na bolovanju – oporavku u Mostaru od lipnja 1971. do 1972.

- Na bolovanju - oporavku u Tomislavgradu od ljeta 1972. do kolovoza 2005.

- Na bolovanju – oporavku na Humcu od 25. kolovoza 2005. do 11. travnja 2014.
Kao što vidimo, naš Baja fra Augustin nije puno mijenjao mjesta boravka: na Širokom Brigu bio je pomalo u dva navrata, te u Grudama, u Kongori, Mostaru, Duvnu i ovdje na Humcu. Još je dvije godine kao bolesnik bio u svojoj obiteljskoj kući, a od danas će biti u našoj franjevačkoj grobnici na mjesnom Novom groblju na Humcu. Ondje će čekati uskrsnuće sa svim pokojnima već pokopanima ili onima koji će biti pokopani u onom groblju.

Fra Augustin je redovno  molio časoslov u našoj kapelici, redovno dolazio na zajedničke molitvene ili neke druge kućne sastanke.

Naš Baja nije javno propovijedao, nije javno poučavao vjeronauk, nije ispovijedao, barem ne u zadnjih nekoliko godina, ali naš je Baja imao dušu za hendikepirane, bolesne, ugrožene ljude. Nama je ponekada bilo malo čudno njegovo druženje, ali on je strpljivo i ustrajno u svojim društvima molio, pričao, družio se. Vjerojatno je to bilo i njemu i njegovom društvu najbolji i najkorisniji lijek. Bio je jako, jako osjetljiv i teško bi podnosio, ako bi nekoga zbog svoje bolesti uvrijedio ili naljutio. Zbog toga je baš ozbiljno trpio i često izravno ili preko posrednika tražio oproštenje!

Volio je svoju rođenu braću, bratiće i sve njihovo! Rado bi ih posjećivao, svemu se radovao što bi se u njih dobra događalo, a sve što bi njih ugrožavalo našega je Baju duboko žalostilo.  

Na osobit način se radovao svemu dobru u našoj Provinciji. Nevjerojatno je kako je pratio zbivanja u cijeloj Provinciji. Ipak, najviše se radovao našem podmlatku, našim sjemeništarcima, postulantima, novacima, bogoslovima, đakonima, mladomisnicima. Svakodnevno je molio za zvanja. Kad bi mu došlo do ušiju da se još koji postulant javio u postulaturu, ili sjemeništarac u sjemenište, bilo bi mu izuzeto drago. Od ranog bi jutra do večeri pozdravljao prolaznike kraj našega samostana te svako dijete pitao hoće li biti časna ili fratar! Daj Bože da se Bajine molitve i želje usliše, barem u pojedinačnim slučajevima. Bila bi to najviša i najkorisnija Bajina propovijed ili vjeronaučna pouka.

Radovao bi se i svim našim uspjesima, svakodnevno bi pitao: „Gvardo, jesi se naspavao, ili jesi li se umorio?“ Tako je svakoga osobno pitao i prema svakome jednako postupao. Bio je zahvalan za svaku sitnicu koju bi mu čovjek učinio, za svaki lijek ili bilo što drugo što bi mu se učinio!

Mnogi će ga vjernici Duvanjskoga kraja  kao i naše župe upamtiti po prodaji Naših ognjišta ili bilo kojega izdanja našega katoličkog tiska. Baja je svom dušom želio širiti kršćanski tisak, kako bi vjernici što bolje upoznali svoju vjerničku praksu i zbivanja u svijetu.

Bio je omiljen među braćom fratrima iz inozemstva, kako onih iz Europe tako i onih iz Amerike i Kanade. Svi su ga darivali, a on bi svaki dar prosljeđivao svojim ugroženim prijateljima. Čak je i naš biskup Ratko to znao te ga je i on nagrađivao! Svima koji su tako postupali ovom prigodom u Bajino i svoje i ime zahvaljujem.

Baja je bio Božji dar našemu samostanu, našoj Provinciji, našemu narodu. On je u svojoj nevinosti i naivnosti sigurno ispunio ono što mu je dragi Bog namijenio kao zadaću u ovom životu. Stoga ne čudi što ga je dragi Bog nagradio laganom i svetom smrću te tako sve nas preduhitrio svojim odlaskom u vječnost i svim usnulima u Gospodinu.
Svima iskrena hvala za dolazak na Bajin sprovod. Svoj braći hvala za sve što su učinili da Baji uljepšaju život. Osobitu zahvalu najiskrenije izričem našemu fra Damjanu koji je s velikom ljubavlju njegovao Baju u njegovoj bolesti.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
 
*********

Pismenim putem riječi sućuti uputili su mjesni biskup Ratko Perić, č. s. Franka Bagarić, provincijalka Školskih sestara franjevki u Hercegovini te naša braća fratri iz Frohnleitena u Austriji.
Nakon završnih pogrebnih molitava u sprovodnoj povorci moleći krunicu uputili su se svi nazočni na Novo groblje na Humcu,  gdje je u fratarskoj grobnici sahranjen  naš brat fra Augustin Baja Barać.
Počivao u mir Božjem!