Franjevački samostan i Župni ured sv. Ante Padovanskoga Humac


UREDOVANJE
Svaki radni dan od 8-12 i 16-18
Nedjeljom iza misa


KRŠTENJE
Prijava u uredovno vrijeme
Krštenja su u crkvi na Humcu svake nedjelje u 11 sati.
Prigodom  najave  krštenja  donesite  kopiju rodnog lista djeteta u Župni ured. 


VJENČANJE
Obvezatan je tečaj priprave za brak. Prijava u župnom uredu mjesec dana prije vjenčanja


BOLESNICI
Bolesnicima na vrijeme omogućite posjet svećenika

 

SPROVODI
Molimo vas da sprovod vašeg pokojnika najprije dogovorite sa Župnim uredom i smrtovnicu dostavite u Župni ured.

Kršni zavičaj

Kad god me tkogod upita kako je nastao Hercegovački informativni zbornik Kršni zavičaj, u mom srcu ožive radosne uspomene na svećeničko djelovanje u Drinovcima prije dvadeset i pet do trideset godina. Na prvom se mjestu u mojoj mašti jave Ante Majstorović Matin i rodica mu Stojka Majstorović Stipina (danas Gavran u Splitu), s kojima sam u siječnju 1969. počeo pripremati prvo glasilo župe Drinovci. Zatim se sjetim Vlade Pandžića Lukina, koji je kao nastavnik hrvatskog jezika i povijesti u osnovnoj školi osposobio tolike đake za spisateljski rad.
krsni zavicaj1

Stvarno začeće

Ante i Stojka Majstorović iz Drinovačkog zaseoka Ratac na moju su molbu 5. siječnja 1969. iz župnih knjiga i prigodnih spisa počeli popisivati obitelji Drinovačke župe s brojem ukućana za godišnji izvještaj o župi. Zatim smo fra Dinko Maslać i ja pozvali sve ukućane časnih sestara i svećenika u župi da nam dadnu podatke o članovima svojih obitelji u svećenstvu i redovništvu.Tako smo tijekom korizme pripremili prvo župno glasilo, koje se pojavilo na Uskrs  6. travnja 1969. pod nazivom "Drinovci - godišnji izvještaj 1968.". Bio je tu popis svih dotadašnjih obitelji (domaćin, broj odraslih i djece, katolička glasila u obitelji, radni i novčani doprinos za crkvene potrebe), kratka povijest župe s popisom svega dotadašnjeg drinovačkog svećenstva i redovništva, te opis svih važnijih događaja tijekom 1968. u župi. Glasilo je umnoženo rotostrojem i besplatno podijeljeno svakoj obitelji s napisanom adresom.

Koncem lipnja 1970. fra Dinko Maslać i ja s istim smo suradnicima pripremili novi broj glasila pod imenom "Godišnjak Drinovci 1969.". On je obilovao đačkim pjesničkim prilozima, a podijeljen je na tri dijela: "Ne zaboravimo prošlost!", "Upoznajmo sadašnjost!" i "Mislimo na budućnost!"

U to doba u Osnovnoj školi pod uredništvom Vlade Pandžića pojavio se i prvi broj Naših pokušaja, lista Literarne družine Antuna Branka i Stanislava Šimića. To domaće pisanje u pučanstva je budilo zanimanje za pisanu riječ, pa su se sve to više čitala i katolička glasila toga vremena.

Tiskarsko rođenje
U takvom ozračju lakše je razumjeti kako se u rujnu i listopadu 1970. u mojim razgovorima s ondašnjim kapelanom fra Vitomirom Musom i nastavnikom hrvatskoga jezika i povijesti Vladom Pandžićem rodila zamisao o pokretanju jednoga glasila koje bi se postupno razvilo u hrvatski katolički časopis za cijelu Hercegovinu. Odlučili smo skupiti i pripremiti građu za tiskanje te je rasporediti u ona tri dijela: "Prošlost", "Sadašnjost" i "Budućnost". Vlado i ja pripremili smo za tiskanje građu, koju smo sastavili i nas dvojica, zatim trojica odraslih župljana i sedamnaest mladića i djevojaka. Tražili smo ime koje bi odgovaralo u početku Drinovcima i kasnije širem hercegovačkom području. Dok sam se jedne večeri u listopadu 1970. vozio autobusom iz Tihaljine u Drinovce "pade mi na pamet ime zavičaj, a uza nj pridjev rodni, pa kršni. Konačno sa zadovoljstvom počeh kombinirati s riječima: rodni, kršni, zavičaj. Kad sam, najprije Vitomiru, a sutradan i Vladi spomenuo što mi je palo na pamet, njih se obojica između pridjeva rodni i kršni odlučiše za ovaj drugi. Tako naš budući časopis dobi ime već prije nego se u tiskari rodio." (Kronika župe Drinovci).

Dakle, sva trojica smo izabrali naziv budućem glasilu KRŠNI ZAVIČAJ (KZ). Odlučili smo ne stavljati redni broj glasila, jer nismo bili sigurni hoće li se ono moći ponavljati. Na bijelu naslovnu stranu stavili smo crno-bijelu fotografiju župske crkve u Drinovcima, iznad nje crvenim slovima riječ Kršni, ispod nje modrim slovima zavičaj. Najpovoljniju ponudu za izradu dobili smo od Grafičkog poduzeća Tipografija iz Đakova 7. studenog 1970. Rukopisnu građu i 10 fotografija poslali smo 19. studenog 1970. Ja sam 9. i 10. prosinca 1970. bio na prelamanju u Đakovu. Prvi broj Kršnog zavičaja (KZ) pojavio se pred crkvom u Drinovcima na Stipanjdan 26. prosinca 1970. poslije pučke mise. Bio je to radosni događaj u cijeloj župi.

Istoj tiskari poslali smo 4. svibnja 1971. glavninu rukopisa za 2. broj KZ i 17. svibnja 1971. preostali dio. Autobusom iz Imotskog u Đakovo otputovao sam na prelamanje 25. i ostao do 27. svibnja. Drugi broj KZ izišao je iz tiska 17. lipnja 1971. Na naslovnoj strani bila je u sredini na bijeloj pozadini slika drinovačke crkve u bojama. Iznad nje je na crvenoj podlozi i ispod nje na plavoj bio tekst naslova bijelim slovima. Bila je to zamisao fra Vitomira Muse. Naslovna je strana trećeg broja oblikovana kao i u drugom broju, ali je u sredini bio crtež širokobriške crkve iz pera Mate Majića.

Tada se na Šimićevim susretima u Drinovcima 29. svibnja 1971. pojavio prvi tiskani (inače po redu drugi) broj Glasila Literarne družine A.B. i S. Šimića Naši pokušaji (NP) pod uredništvom Vlade Pandžića. Kao što 2. NP bijaše za školu događaj, tako pojava 2. KZ bijaše događaj za župu, koja je 20. lipnja 1971. u Bristovici počela slaviti stogodišnjicu postojanja.

Pravni položaj

Crkvene vlasti su u studenom 1970. odobrile tiskanje KZ. Na molbu župskog ureda Drinovci od 17. studenoga 1970. s prilogom cijele građe biskup dr. Petar Čule odobrio je tiskanje našega glasila 27. studenog 1970. Provincijal hercgovačkih franjevaca dr. fra Rufin Šilić mi je 1. prosinca 1970. iz ruke u ruku vratio molbu za odobrenje s riječima: "Čitav život sam bio protiv cenzure, pa nema smisla da sad cenzuriram tebe, kad mi je to zapalo. Ja imam povjerenja u te. " Bila je to potvrda prijašnjeg usmenog odobrenja.

Župsko vijeće u Drinovcima na svom sastanku 9. svibnja 1971. pod drugom točkom svojih zaključaka odlučilo je: "Da bi se u ovom lutalačkom vremenu očuvalo duhovno jedinstvo našega naroda i da bi se našim odseljenicima omogućila veza s rodnim krajem, neka se pokrene glasilo, koje će sve nas bolje upoznavati s prošlošću i obavještavati o važnjim zbivanjima u sadašnjosti!". To su potpisala 24 vijećnika sa mnom. Bilo je to potrebno kao uvjet za traženje državnog upisa KZ u javna glasila. Poslali smo 19. svibnja 1971. ovjereni prijepis tog zaključka s molbom Sekretarijatu za informacije Izvršnog vijeća SR BiH u Sarajevu. Oni su to poslali Republičkom sekretarijatu za obrazovanje i kulturu, koji nam je 8. lipnja 1971. poslao Upitnik da ga popunimo radi registriranja. Popunili smo ga i 11. lipnja 1971. poslali s tzv. Uvjerenjem o državljanstvu za odgovornog urednika KZ Mirka fra Vitomira Musu. U rubrici Upitnika "Jezik i pismo" napisali smo: "Hrvatski, latinica". Republički sekretarijat za obrazovanje i kulturu u Sarajevu 7. srpnja 1971. izdao je rješenje: "Upisuje se u Registar listova i časopisa u BiH, pod brojem 449, vjersko-društveno informativni list KRŠNI ZAVIČAJ". Odgovorni urednik Mirko fra Vitomir Musa 5. studenog 1973. dobio je od Republičkog sekretarijata za obrazovanje i kulturu pismeno mišljenje "da je časopis KRŠNI ZAVIČAJ proizvod... za koji se ne plaćaju osnovni i posebni porez na promet proizvoda".

Odgovorni urednik je bio Mirko fra Vitomir Musa, a glavni Ivan fra Žarko Ilić. Fra Vitomir je 1980. premješten u Čapljinu, gdje je postao odgovorni urednik Biltena župe sv. Franje, koji je 1981. zabranjen i njegov urednik fra Vitomir Musa osuđen. Stoga sam ja 1982. preuzeo ulogu i odgovornog urednika.

Od 1989. župski ured Drinovci predao je izdavačko pravo Franjevačkom samostanu Humac, ali i dalje u zaglavku Zbornika stoji napomena o utemeljitelju i prvom izdavaču.


Ugovor su 16. kolovoza 1989. potpisali u ime župskog ureda Drinovci tadašnji župnik fra Dobroslav Begić i urednik fra Žarko Ilić, a u ime Franjevačkog samostana Humac gvardijan fra Zoran Senjak i vikar fra Velimir Mandić. Odobrila ga je Provincijska uprava 19. kolovoza 1989. Od 26. godišta (1993.) KZ ima i suizdavača. To je Zbornik "KAČIĆ", što ga izdaje Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja u Splitu. Za to posebno zahvaljujemo prof. fra Gabrijelu Jurišiću!

Tiskare

Prva dva broja KZ tiskana su u Đakovu. Zbog velike udaljenosti i pogotovu zbog tadašnjih političkih neprilika morali smo tražiti prostorno bližu tiskaru, koja nije na javnom političkom udaru. O tomu smo sa zahvalnošću obavijestili đakovačku Tipografiju 1. rujna 1971.

Zatim smo 2. listopada 1971. za tiskanje 3. KZ uputili molbu Grafičkom pogonu Udružene duvanske industrije u Čapljini i Štamparskom poduzeću "Franjo Kluz" u Omišu. Istu smo molbu 21. listopada 1971. poslali Tiskari "Biokovo" u Metkoviću. Iz Čapljine i iz Metkovića nismo dobili nikakva odgovora ni do 1997.

Štamparsko poduzeće "Franjo Kluz" sa zahvalnošću je 11. listopada 1971. prihvatilo ponudu i koncem studenoga 1971. završilo tiskanje 3. KZ. Za vrijeme glasovite Četvrte sjednice CK SKJ u Karađorđevu, kad su omiški komunisti javno ustali protiv njezinih odluka, Štamparsko poduzeće "Franjo Kluz" dovezlo je u Drinovce cijelu nakladu 3.KZ u subotu 3. prosinca 1971. Iste večeri u pratnji dvojice župljana glavninu naklade razvezao sam u župe, u kojima smo očekivali prodaju: Tihaljina, Klobuk, Vitina, Humac, Čapljina, Mostar, Čitluk, Čerin, Široki Brig i Gorica. Sutradan je u svim tim župama 3. KZ nakon misa uglavnom "planuo".

Međutim, zbog naslovne stranice (crven-bijel-plav sa širokobriškom crkvom u sredini) i zbog uvodnog članka Ivana Alilovića "Misao na konačni povratak" političke su vlasti početkom 1972. godine napadale 3. KZ, pa ga se omiška tiskara više nije usudila tiskati. Iako je prvu ponudu brzojavno prihvatila, na drugu se nije usudila ni odgovoriti za dva mjeseca nego je istom nakon našeg dolaska uživo pismom od 14. svibnja 1972. javila: "Nismo u mogućnosti... Izvinjavamo se."

Zato nam je četvrti broj tiskala Izdavačka radna organizacija "Svjetlost" u Sarajevu. Ali smo morali prihvatiti obveznu "neslužbenu" prethodnu cenzuru, u kojoj su riječ "hrvatski" zamjenjivali riječima "naš" ili "narodni". Osim toga i naknadno su izbacili jednu tiskanu stranicu.

Kad smo 23. lipnja 1972. na poziv došli po uvezan 4. KZ, generalni direktor je sav zbunjen rekao da nam ga ne može dati, jer ga Okružni sud u Sarajevu "nije uspio pregledati". Nisam tražio šireg tumačenja nego sam ga zamolio da iz knjige istrgne "nepoćudne" tekstove te da mi pošalje poštom bez njih. On je još zbunjenije odgovorio kako će učiniti sve što može da se knjiga ipak pojavi. Kad sam se udaljio od njega i sišao s prvog boja, uspio sam u prizemlju kod jednog Hrvata u povjerenju vidjeti samo jedan primjerak knjige. Taj mi je s prstom na ustima prstom druge ruke pokazao pjesmu na prvoj strani pod naslovom "Mrtvima koji žive". Odmah sam se telefonom javio generalnom direktoru te ponovio molbu da bez ikakva ustručavanja istrgne ono što bi moglo spriječiti pojavu KZ, pa da pošalje bez toga. On je kasnije iz cijele naklade istrgao prvi list, naslovnicu s korica otiskao mjesto one pjesme na prvu stranicu KZ i na drugu početak proznog teksta koji je i bio na njoj. Taj je list prilijepljen u knjigu, koja je početkom srpnja poštom stigla u Drinovce. Ali zbog toga ni ta tiskara više nije htjela ni čuti za naše glasilo. Pogotovu to nisu smjele ostale bliže tiskare.

Nakon toga primilo nas je Grafičko poduzeće PLAMEN u Slavonskom Brodu i tiskalo 5. KZ pred Božić 1972. Zahvaljujući čelnicima i radnicima toga poduzeća, a osobito graf.ing. Željku Jerkoviću i tehničaru Feliksu Veberu, PLAMEN će biti naša tiskara punih devetnaest godina, do 23. broja 1990.

Zbog ratnih strahota od 1991. bio je nemoguć odlazak u Brod, pa je 24. KZ 1991. tiskan u Grafotisku Stipe Vranješa u Grudama, a 25. KZ u Grafičkom poduzeću "Franjo Milićević" u Mostaru. Tu su tiskaru 1993. zauzeli Muslimani. Sljedeća tri godišta (26. - 28.) KZ tiskana su u Sveučilišnoj tiskari u Splitu. Kad je ona prestala raditi, obratili smo se na više mjesta. Najpovoljniju smo ponudu dobili iz Zagreba, pa je 29. KZ tamo izrađen u tiskari Printel.

Veličina i količina

Prvi broj KZ u nakladi od 1.000 komada imao je građu o Drinovcima, drugi od 2.000 sadržajem je proširen na Bekiju, treći u nakladi od 3.000 protegao se na zapadni dio Hercegovine, a sedmi i na njezin jugoistočni dio. Od petog broja (1972.) KZ izlazi samo o Božiću kao Hercegovački zbornik. Od dvanaestog broja (1979.) Zbornik ima nekoliko stranica o našim odseljenicima i dječji prilog Mali zavičaj. Od četrnaestog broja (1981.) povećan je dodatkom Prigodnog priloga o međugorskim zbivanjima. KZ je rastao i opsegom. Prvi je imao 48, drugi 56, treći 72 i četvrti 64 stranice. Moglo bi se reći da je to bio mali zavičaj. Od petog (140 stranica) do sedmog (168 stranica) kao godišnjak mogao bi se nazvati mladim. Kasnije je nastavio rasti. Dosad je najdeblje 22. godište: 340 stranica. Posljednja godišta imaju oko 300 stranica. Prosječna mu je širina 14 cm i visina 20 cm.

Naklada je postupno rasla, a zatim opadala. Prvi broj tiskan je u 1.000 primjeraka, drugi 2.000, sljedeći svi do četrnaestoga po 3.000. Petnaesti je tiskan dva puta: u prvoj nakladi 5.000, u drugoj 3.000. Iako je to godište imalo vrlo loš papir s mutnim slikama, za nj je bilo najviše zanimanja zbog tekstova o Gospinim ukazanjima u župi Međugorju. O tomu u to doba 1982. nisu smjela pisati ostala ni politička ni crkvena glasila u Jugoslaviji. Tada je prigodni prilog Čudesna zbivanja u Međugorju tiskan i kao posebna knjižica u nakladi od 10.000 komada. Šesnaesto godište imalo je nakladu 8.000, sedamnaesto 7.000, osamnaesto 5.500, devetnaesto 6.000, sljedeća četiri godišta po 5.000. Ali je 23. KZ u vrijeme demokratskih izbora 1990. dobrim dijelom ostao neprodan. Zato je dvadeset i četvrto godište tiskano u 4.000 komada. Zbog ratne oskudice sva ostala su u nakladi od 3.000.

Suradnici

Suradnici su bili najprije oduševljeni mladi Drinovčani, a poslije se krug širio. Tako se širio i krug čitatelja do krajnjih odseljeničkih naseobina u svijetu. Među suradnicima bilo je i samoukih i onih su tri fakultetske i su dvije doktorske diplome. Jedni su bili ustrajni u suradnji, drugi bi posustali, treći bi se ponovno javljali. Najobilniju suradnju davao je dr. Andrija Nikić, a književno najsočniju Jakov Bubalo. Mato Marčinko (znanstvenik Tomislav Heres, pjesnik T.J.H. MAR ili vlastito ime) je u svojim prilozima najbolje ujedinio znanstvenu točnost i izričajnu sočnost. Dr. Ružica Ćavar je najodvažnije promicala ljubav prema ljudskom životu u majčinoj utrobi. Dr. Slavko Barbarić je najtemeljitije prikazivao čudesna zbivanja u Međugorju i njihove odjeke u svijetu. U toj šarolikosti svi su imali zajedničku značajku da su se zadovoljavali samo autorskim primjercima zbornika i nisu tražili novčanu nagradu za svoje priloge.

Suradnici u prva tri Kršna zavičaja

Zdravko Akmadžić, Ivan Alilović, dr. fra Mladen Barbarić, Grga Bašić, Ljubica Benović, fra Viče Blekić, Miroslav Boban, Mladen Boban, fra Jakov Bubalo, fra Janko Bubalo, Iva Čulina, Petar Čulina, fra Bogdan Ćubela, dr. fra Rastislav Drljić, Damir Eljuga, Rajko Eljuga, Branko Galić, Berislav Glavaš, Iko Glavaš Jozin, Ivica Glavaš, Mirjana Glavaš, Miroslav Glavaš, Nada Glavaš, Srećko Glavaš, Tihomir Glavaš, Vlado Glavaš Rudin, s. Gertruda Hrkać, fra Žarko Ilić, Tvrtko Jelić, Veselko Koroman, fra Viktor Kosir, Jerko Kundid, Krešo Kurtović Milanov, Anka Leventić, Jasminka Leventić, Milena Leventić Antina, fra Jakov Lovrić, Ante Majić Banović, Ante Majić Cojanović, Dragan Majić, Gracija Majić, Ivan Ban Majić, Mila Majić, Petar Majić Antin, Rudolf Majić, Skender Majić, o. Zvonko Majić, Ante Majstorović Matin, Mira Majstorović, dr. fra Dominik Mandić (pretisak iz knjige), Ante Marić Marijanov, Kruno Marić, Blaž Marinčić, Ivan Doktur Matić, Branko Mikulić Rudin, Helverto Mikulić, Ivan Milas, fra Vitomir Musa, dr. fra Andrija Nikić, Tihomir Nuić, Zdravka Nuić, Antonija Pandžić, dr. fra Bazilije Pandžić, Krešimir Pandžić Amidžić, Lotika Pandžić, Ljilja Pandžić, Ljubo Pandžić, Mirko Pandžić, Miro Pandžić Ljubin, Radmila Pandžić, Stjepan Pandžić, Tonka Pandžić, Vlado Pandžić Lukin, Mirjana Pejić, Mile Pešorda, dr. fra Bonicije Rupčić, Bruno Šamija, Ivan Šaravanja, dr. fra Rufin Šilić, Ana Šimić, Jerko Šimić, Josipa Šimić, Paula Šimić Teofil Šimić, dr. Mate Šimundić, fra Dominik Žulj, Leopoldina Šuman, Antonija Tomas Grgina, Hrvoje Tomas, Stipan Ćipa Tomas, Veselko Tomas, fra Stanko Vasilj, Ivica Vego, fra Ferdo Vlašić, Ivan Vranjković.

Zato je KZ s obzirom na svoju veličinu i nakladu cijelo vrijeme imao razmjerno nižu cijenu od bilo kojega drugoga glasila ili pogotovu knjige. Tako je bio pristupačan i najsiromašnijim čitateljima.

Uredništvo KZ bilo je u najtežoj financijskoj oskudici 1990.-1996. Mnogi pretplatnici zbog ratnog osiromašenja nisu više mogli plaćati, a dosta ih je otišlo i u progonstvo. Osim toga zbog poremećenog poštanskog i financijskog prometa plaćanje je otežano i onima koji su mogli platiti. Ipak smo nastavili slati Zbornik svima do kojih se moglo doći. Srećom, posljednje godine stanje se poboljšava. Zahvaljujući suradnicima, čitateljima i dobrotvorima KZ je tako uspio doći do 30. broja. Može se reći: i godišta, ako se uračunaju dva prethodna godišnjaka u njegovoj rodnoj župi.

Osim pisaca, crtača i fotografa među suradnike spadaju brojni prepisivači i ispravljači (korektori) tekstova, upisivači pretplatnika i povjerenika, otpremači gotovih knjiga. Takvih se dobrovoljaca nalazilo gdje god sam živio i radio: u Drinovcima, na Š. Brigu, u Slavonskom Brodu, u Veljacima, u Splitu, u Zagrebu i na Humcu. Sve ih je nemoguće spominjati, ali dvojicu moram, jer su i marljivošću i savjesnošću to posebno zaslužili. Jedan je Danko Tankosić Blažev u Slavonskom Brodu, drugi Matko Grbavac Antin na Humcu. Jasno je da KZ ne bi mogao opstati bez redovitih čitatelja i širitelja ili povjerenika, pogotovu dobrotvora. Najviše ih je u hercegovačkim župama, zatim u Hrvatskoj. Ima mnogo Slovenaca zbog međugorskih priloga, a još više hrvatskih odseljenika na svim kontinentima osim Azije. Nezahvalno je nekoga izdvajati. Ali bi još nezahvalnije bilo prešutjeti imena požrtvovnih promicatelja KZ u komunističko doba izvan Hercegovine: Vice Ilić i Vinka, Vencel i Jela Lasić, Andrija i Vinka Jurković u Sarajevu; Domagoj Šimunović, Danko Tankosić, Stipo Perković, Drago i Francika Zovko u Slavonskom Brodu; Vlatko Vištica u Osijeku; Pero Buhač u D. Andrijevcima; Vlatko Curić i dr. Ružica Ćavar, Ivan i Ljilja Vokić, dr. Jozo Vasilj i Drago Kutle u Zagrebu; Žarko Kraljević u Rijeci; Martin Zavrtnik i Ljerka Magdić u Varaždinu i okolici; dr. Mate Šimundić u Mariboru i pokojna Jožica Možina u Ljubljani.

Sadržaj

U KZ bilo je izuzetno vrijednih povjesničkih članaka prigodom događajnih i osobnih obljetnica iz hercegovačke i opće hrvatske kršćanske prošlosti. Bilo je novinskih vijesti o svim važnijim crkvenim zbivanjima u Hercegovini, odgojnih razmišljanja, zabavnih šala, sočnih proznih sastava, a još više nadahnutih pjesama. S 11. godištem (1979.) uveli smo prilog za djecu na 16 stranica pod naslovom Mali zavičaj. Zatim smo od 1980. počeli odvojeno izdavati Džepni kalendar KZ. Međugorska zbivanja u prvom desetljeću (1981.- 1991.) prikazana su cjelovito kao nigdje drugdje u hrvatskom tisku.

Sva godišta imaju crteža i slika. Tri prvotne glavne dionice od 11. godišta imaju biblijski uvodnik. Većina je naslovnica u bojama.

Zgode i nezgode

U minulih trideset godina KZ sa svima koji su ga stvarali i njegovali proživio je i ugodnih i neugodnih događaja. Kad se uzmu u obzir sve nezgode (političke, financijske, tiskarske i uredničke), kroz koje je prošao KZ do danas, moramo zahvaliti Bogu što je omogućio svima nama da dočekamo jubilarno 30. godište. Ipak ne možemo zaboraviti ni onu divnu mladu čeljad koja su u Drinovcima svojim srcem i umom rodila KZ, ni odgovornog urednika fra Vitomira Musu, ni s. Verenu Rupčić i s. Ljiljanu Kovač koje su pomagale otpremati KZ, ni sve kasnije suradnike, čitatelje i dobrotvore, koji su ga odnjegovali i razvili do današnjeg oblika i sadržaja. Zato svima zahvaljujem!

krsni zavicaj2
Humac, 11. ožujka 1997.  Fra Žarko Ilić